Prava mjera

   Kao za sve u životu tako je i za trčanje potrebno naći pravu mjeru da bi ono bilo uspješno i ispunilo nas zadovoljstvom . To često nije baš lako i svaki će trkač imati neku svoju teoriju koje se drži i koju smatra jedino ispravnom . Naravno tu ne mislim na profesionalce , već na rekreativne trkače  .
    Kod rekreativaca najlakše je onima koji trča isključivo iz zdravstvenih ili estetskih razloga kao npr. održavanje linije , kondicije , rasterećenje od stresa i slično . Ne trebaju im posebni programi i nije im toliko važna kilometraža ni intenzitet trčanja koliko činjenica da su u pokretu i na svježem zraku . Ne zanimaju ih natjecanja , plasmani ni postignuta vremena .
   Za razliku od njih postoje rekreativci ( tu ubrajam i sebe ) koji osim gore navedenih razloga za trčanje posjeduju i određeni natjecateljski poriv . Naravno nemaju svi iste predispozicije ni ambicije što se trčanja tiče . Uzak krug trkača može računati na pobjede na raznim  takmičenja , dok je ostalima izazov nadmetanje sa trkačima podjednakih mogućnosti ili istrčavanje nekog priželjkivanog vremena . Uglavnom svako si nađe neki cilj koji ga tjera da istražuje granice svojih mogućnosti i za to naporno trenira . Pri tome  nije lako odrediti pravu mjeru koja  mu treba omogućiti da dostigne onaj svoj maksimum u datom trenutku , a da pritom izbjegne moguće ozljede .Mnogo je tu faktora o kojima to ovisi , a jedan od glavnih su sigurno godine . Netko će reći da godine nisu važne , ali to nije baš tako . Sigurno nisu važne kad je glava u pitanju tj. karakter  , ali kad su u pitanju kosti , mišići , ligamenti itd. godine sigurno igraju veliku ulogu . Naravno od pojedinca do pojedinca razlike mogu biti velike. Ipak mislim da je istrošenost tijela prosječnog šesdesetogodišnjaka puno izraženija nego kod nekog prosječnog tridesetogodišnjaka . Samim time mu je i vrijeme potrebno za oporavak nakon određenog napora veće .Da puno ne filozofiram uzet ću sebe za primjer .
    Prije par mjeseci utrčao sam u šesdesetu ( doslovno , naime na rođendan sam trčao polumaraton u Ljubljani ) i po mom subjektivnom mišljenju sasvim dobro se nosim sa svojim godinama . Prije nekih pet godina počeo sam rekreativno trčati , a prije četiri sam imao laparaskopski zahvat na desnom koljenu zbog problema sa meniskusom . Gotovo cijelu godinu nakon zahvata osjećao sam laganu tupu bol pri malo većem opterećenju , dok napokon nije bol sasvim nestala . Primijetio sam da mi naročito smetaju oštri šprintevi , tako da ih od tada izbjegavam . Prvi polumaraton sam istrčao godinu dana nakon samog zahvata ( 1:46:51 Ljubljana ) , a godinu nakon toga i svoj prvi maraton ( 4:08:09 Ljubljana ) . To su mi postali neki orijentiri prema kojima sam si postavio buduće ciljeve u trčanju . Runningdidove klupske programe priprema prilagodio sam prema svojim trenutačnim mogućnostima i tako se pripremao zadnje dvije godine . Kako bi što više odmarao koljeno tjedno uglavnom imam tri jača treninga . Eventualno ubacim još jedan lagani tu i tamo . Tako sam počeo dok sam još osjećao lagano bol te nastavio sve do danas . Što se zimskih priprema tiče teško je nešto konkretno zaključiti jer ih zbog raznih viroza ili izuzetno lošeg vremena gotovo nikad ne odradim kako je planirano do kraja . Zato ću se osvrnuti na ljetne pripreme . Kao glavni cilj si uvijek postavim utrku u Ljublajni koja se održava  zadnje nedjelje u  listopadu .
   Prošle godine mi je cilj bio otrčati maraton ispod četiri sata . Pripremao sam se 20 tjedana i za to vrijeme pretrčao 915 km , za prosjek od 46 km tjedno . Od toga sam 10 tjedana imao po četiri treninga  , a ostalo po tri treninga tjedno . Najveća tjedna kilometraža mi je iznosila 62 km u vrhuncu priprema . Što se tiče treninga dužine ,16 su bila preko 20 km , od toga 6 preko 30 km ( najviše 34 km ) . Na osnovu tih  priprema uspio sam otrčati dosta ujednačenu utrku , sa tek blagim padom tokom zadnjih 5-6 km . Vrijeme 3:48:41 je bilo i iznad svih mojih očekivanja .
   Ove godine sam si zacrtao poboljšat vrijeme na polumaratonu . Zimske pripreme nisam odradio kako sam planirao zbog viroze i na polumaraton u Izolu sam otišao bez nekih velikih očekivanja . Međutim dosta zahtjevnu stazu sam otrčao iznenađujuće dobro za 1:44:04 i pun elana sastavio plan za Ljubljanu .
Pripreme su opet trajale 20 tjedana . Otrčao sam ukupno 821 km , za prosjek od 41 km tjedno . 14 tjedana sam odradio po 3 treninga , a 6 tjedana po 4 treninga tjedno . Najveća kilometraža tjedno je iznosila 54 km na vrhuncu priprema . Istrčao sam 12 dužina preko 20 km , najviše 24 km . Utrku sam po otežanim uvjetima zbog kiše otrčao za 1:43:00 što me samo donekle zadovoljilo , jer mislim da sam bio spreman za 1-2 minute bolje vrijeme .
   Nakon svega što zaključiti ? Pripreme sam uspio odraditi do kraja bez ozljeda , otrčao sam sve isplanirano i na kraju sam se osjećao spreman i pun samopouzdanja . Valja naglasiti da sam svaki četvrti tjedan odradio lakše kako bi se dodatno odmorio .E sad , da li bi efekt bio puno bolji da sam tjedno otrčao još 10-20 km više veliko je pitanje .Možda bi bio još spremniji , a možda bi zaradio neku ozljedu . Ovime sam zadovoljan i sigurno mi nije žao što nisam više forsirao . Uostalom ovako mi je ostalo više vremena za sve ostalo u životu . I sad nakon svega , ciljevi su se opet promijenili . Letvica se povisila i sad ciljam polumaraton otrčat brže od 1:43 ( svaka mala te rine naprijed , a  crvena krpa je ispod 1:40 ) , a maraton ispod 3:45 . Izgleda kao mali pomak , ali treba i za to dosta truda . Sa dosadašnjim treningom mislim da sam došao blizu plafona i vrijeme je da se nešto promijeni ako želim napredovati . Pojačati intenzitet dosadašnjih treninga , povećati kilometražu sa dodatnim danom trčanja i koliko , pitanje je sad .

Idemo dalje

    Drugi tjedan nakon polumaratona u Ljubljani protiče kroz lagane treninge i oporavak . Iako se osjećam odlično ne želim riskirati ništa . Nema ni potrebe jer nakon Ljubljane nemam neku određenu utrku u planu do proljeća . Zimsku ligu sam otpisao , a šta ću trčati u proljeće tek trebam odlučiti . Još uvijek sam pod dojmom  utrke u Ljubljani . Imao sam cilj otrčati ispod 1:44:00 , za to sam se pripremao i uspio . 1:43:00 , novi osobni i ja zadovoljan , ali ...Opet neki "ali" .      Interesantno kako nam ponekad fali malo više skromnosti . Iako sam osobni popravio za više od minute , početnom oduševljenju se ubrzo pridružio osjećaj blagog ali ipak prisutnog razočaranja . Dugo sam se i naporno pripremao te mislim da sam realno bio spreman za 1 do 2 minuta bolje vrijeme . OK , kiša je prilično ometala trčanje i svi su trčali više manje sporije od svojih mogućnosti .  Prije starta bi odmah potpisao za postignuti rezultat , ali ... ( sad nastupa famozni "ali" ) kud baš 1:43:00 . Kad bi bar bilo 1:42:59 ( odmah se postavlja pitanje " pa gdje sam prosuo taj sekund ? " ) . Ej , JEDAN SEKUND ,  možeš mislit velike razlike . Pri prosječnom istrčanom tempu to ispada oko 3,5 metara razlike . No dobro , taj blagi osjećaj nezadovoljstva je ipak kratko trajao . Kad sve skupa rezimiram mogu biti i više nego zadovoljan  svojom trčanjem i postignutim vremenom . Na utrci sam dao sve od sebe i u datim okolnostima nisam mogao bolje . Treba biti realan i priznati da sam imao dosta sreće jer sam pripreme odradio do kraja bez ozljeda ili drugih nedaća . Na vremenske uvjete  ne mogu utjecati , uostalom ne može uvjek sve biti idealno . Za grešku ulaska u treću startnu zonu umjesto u drugu sam si sam kriv jer nisam dobro gledao pa sam izgubio nešto vremena na obilaženje sporijih trkača . Dobra škola za drugi put . Sve u svemu  na kraju mogu biti i više nego zadovoljan , a za bolji rezultat ima vremena .

I lile su kiše...

   Prošlo je već nekoliko dana od Ljubljanskog maratona i sad kad su se malo slegli dojmovi uhvatio sam malo vremena za napisati nešto o tome .
  Počeo bih sa zadnjih desetak dana prije utrke . Nakon što sam počeo sa smanjivanjem volumena i intenziteta treninga , te završio sa branjem maslina osjećaj trčanja je bio sve bolji . U zadnji tjedan sam ušao prilično odmoran . Da bi otklonio još prisutnu napetost u mišićima posjetio sam Marjana za jednu dobru masažu i sad je ostalo još par lakših treninga do nedjelje . Jedina stvar koja me brinula je bila vremenska prognoza za vikend koja je predviđala puno kiše . U nadi da će se sve to promijeniti  zadnji tjedan sam pratio sve moguće prognoze više nego Vakula i Sijerković zajedno . Kako su se mjenjale prognoze tako se mjenjalo i moje raspoloženje dok napokon nije stigla subota i polazak za Ljubljanu .
   Apartman smo našli u neposrednoj blizini startnih zona . Čim smo se smjestili i ručali krenuli smo podignuti startne pakete i usput kupiti neke sitnice na sajmu trkaće opreme . Na pasta party smo se uputili do prijatelja u Dolu pri Ljubljani . Mira je umjesto kolača napravila Sacher tortu te se druženje na kraju pretvorilo u proslavu mog sutrašnjeg rođendana sa puhanjem svijećica i uz dobru kapljicu . Dobro raspoloženi vratili smo se u apartman i san dočekali uz zvukove kiše koja je počela padati .
   " I lile su kiše na staklene krovove grada ..." uletila mi je misao na prastaru pjesmu Drugog Načina čim sam otvorio oči . Pogled je pao na krovove okolnih zgrada po kojima je lagano sipila kiša . Sumorna neka atmosvera kao da poziva na ostanak u toplini kreveta . " Ako ne stane neću trčati " trgne me Mira iz drijemeža . Ustajemo , doručkujemo , spremamo stvari  i svako malo gledamo kroz prozor , ali nema promjena . Kiši i dalje .Negdje oko 8 sati dok sam stavljao startni broj na dres kiša odjednom staje i Mira se u trenu odlučuje ipak trčati . Na brzinu oblači dres  i trk do startne zone . Ispratio sam start i krenuo se spremiti za svoj polumaraton . Malo sam se premišljao oko izbora patika i na kraju se odučio za stare koje sam nosio još prošle godine i koje su odradile oko 1500 km . Nisam želio upropastiti  nove po ovakvom vremenu , a vjerujem da bi upile više vode od starih što bi svakako više smetalo pri trčanju . Vratio sam se dočekati Mirin ulazak u cilj taman kad je kišica počela opet padati . Ubrzo je naišla i utrčala lagano prestižući nekolicinu trkača pred samim ciljem . Ma vidi ti nju . Ove godine je trčala sama i postigla bolje vrijeme nego prošle godine kad je imala jače treninge .Nakon što je imala velikih problema sa ozljedom odustala je od intenzivnih treninga i dužina većih od 10 km , a ipak je uspjela bez većih napora otrčati brže .Dok smo se vratili do apartmana kiša je već prilično ojačala tako da sam čekao do zadnjeg trenutka za krenuti sa zagrijavanjem  . Trčkarao sam tako oko zgrade hvatajući zaklon pod nadstrešnicama , ali kiša je bila sve jača i krenuo sam u startnu zonu . Zadnjih petnaest minuta do starta stisnut u gomili mogao sam samo skakutati na mjestu , tako da sam se stigao nekako zagrijati tek nakon prvog kilometra utrke . Kiša je stala i ja sam pokušavao uloviti tempo oko 4:45 , što nije bilo nimalo lako zbog gomile sporih trkača koji su se natiskali u prvim zonama . Nakon par kilometara gužva se ipak malo razrijedila tako da sam lako održavao ciljani tempo , ali sad mi je počelo biti toplo na glavi od kape koju stavljam po kiši zbog naočala . Dok sam se premišljao da je skinem opet je počelo lagano kišiti. Nakon petog kilometra uočio sam jednog trkača iz Olimpik Umaga koji je držao tempo koji mi odgovara i odlučio sam ga pratiti . Trčao sam sa lakoćom i svako toliko povukao kad bi on malo usporio . Tako smo došli do desetog kilometra kad sam osjećao da sve teže držim ritam nakon blage uzbrice . Na okrepi sam iscijedio pola gela i nastavio . Slijedećih tri kilometara po ravnom sam opet držao željeni tempo . Usput sam prestigao Irenu koja je trčala maraton i držala malo sporiji tempo . Kratki pozdrav i opet loviti tipa iz Olimpika . Zadnji kilometar prije okrepe na 15. kilometru je blaga uzbrdica i tempo je počeo lagano padati . Umor se počeo osjećati i sa olakšanjem sam dočekao okrepu . Istisnuo sam još jedan gel napola i krenuo dalje . Slijedeća dva kilometra je blaga nizbrdica koju sam naprosto proletio . Kad smo opet ulovili ravne duge dionice još sam uspijevao držati koliko toliko pristojan tempo . Postalo je teško , ali znao sam da je blizu kraj i   držao se dobro do dvadesetog kilometra . Nakon razdvajanja od maratonaca i skretanja u zadnji kilometar  imao sam osjećaj da jako padam u tempu iako je sat pokazivao da i dalje držim tempo ispod 5:00 . Osjećaj je bio grozan . U glavi sam se silio ubrzati , ali noge više nisu reagirale . Poput auta na uzbrdici kad počinje usporavati iako stiščeš gas sve jače . Gotovo je , ostao sam na rezervi . Još sam  i počeo osječati žulj na desnoj nozi . Sa velikim olakšanjem sam dočekao posljednji zavoj i strusio se nizbrdo u cilj zadnjim snagama . Nakon cilja pogled na Garmin i veliko zadovoljstvo . 1:43:00 . Novi osobni rekord . Istina , ciljao sam i malo bolji rezultat , ali po ovim uvjetima ipak nije bilo moguće . Polako sam došao do Mire koja me čekala sa suhim stvarima i krenuo sam do apartmana . Topli tuš i onda trk do cilja dočekivati kolege koji su trčali maraton . Kiša je sipila sve jače dok su u cilj ulazili Ivan , Slaven , Emir , Ljubo i Irena . Naročito je dojmljiv bio Ivanov ulazak . Vidilo se izdaleka da je na izmaku , umor i patnja su se ocrtavali sa svakim korakom , ali nije popuštao . Kao što nije popuštala ni kiša koja je padala sve jače i jače . Ovaj puta nije bilo živosti na trgu kod šatora poslije utrke . Svi su se sklanjali negdje u suho , pa smo se  i ja i Mira vratili u apartman i uz tv proveli večer . A kiša je i dalje uporno lila i lila .

Tapering vrhunca

  Trening u utorak navečer sam dočekao sa velikim nestrpljenjem. Hoće li pokazati da je za teško odrađen trening u nedjelju kriva sparina ili nakupljeni umor . Na trening sam krenuo pun elana , ali je već  zagrijavanje počelo sa malom neugodom zbog kasnog ručka i lagane težine u stomaku . Kad tome dodamo veliku sparinu , znojenje , pojas za mjerenje pulsa  ... ma sve mi je na kraju počelo smetati . Nakon zagrijavanja i istezanja krenuo sam nizati krugove . Bio sam planirao 8 do10 km (zavisno o tome kako se budem osjećao) u tempu polumaratona od 4:50 . Kilometri su se nizali , uspijevao sam se držati zacrtanog tempa , ali trčanje je bilo sve samo ne lako . Tokom šestog kilometra sve sam teže držao tempo , disanje je bilo malo otežano i odlučio sam stati . Odluka je pala . Umjesto da ovaj tjedan bude vrhunac priprema , počinjem sa taperingom . Nema smisla forsirati .Malo ću si korigirati plan za ovaj tjedan i idemo dalje .
   U četvrtak je po planu bilo 6 x 1000 m u Lt tempu sa minutom odmora . Za razliku od utorka sve je štimalo od samog početka . Taman dok sam se zagrijao i istegao , razišla se i gužva na stazi . Klinci iz atletske škole su završili i cijela staza je bila na raspolaganju . Pridružili su mi se Goran i Eda  . Za divno čudo za razliku od utorka trčao sam sa lakoćom i bez problema držao tempo  oko 4:38 . Nakon nekoliko dionica otpao je Goran koji je odlučio u Ljubljani trčati opušteno tako da se ne ubija na treningu . Eda se držala gotovo do kraja , a zadnjih par kilometara nam se pridružio i Silconi koji je onako odmoran sa svojim dugim koracima pripomogao tome da smo zadnjih 600 m otrčali za 4:30 . Raspoloženje se sad vidno popravilo . Koja razlika u odnosu na utorak .
 

Zbunjola

     Još su tri tjedna ostala do utrke u Ljubljani i nervoza počinje polako rasti . Iza sebe sam ostavio tri mjeseca priprema i sad kad je skoro gotovo bila bi šteta da neka glupost sve uprska . Panika zbog koljena je zaboravljena i ostaje završno glancanje forme . Prošli tjedan je odrađen udarno . Utorak 8 km tempo polumaratona , a četvrtak 5 x 1200 m lt tempo sa minutom odmora . Za petak sam planirao 8 km lagano  , ali kako sam se zagrijao nakon nekih dva km  tempo je već skočio na tempo maratona i  tako do kraja . Možda je i to utjecalo na nedjeljnu dužinu koju sam istrčao prilično teško i na kraju bio vidno iscrpljen . Po prognozi je trebalo ujutro kišiti , pa sam planirao odraditi trening popodne . Jutro je osvanulo tmurno , sa oblacima koji su prijetili sa svih strana i činilo se da će kiša svaki čas . Siguran da ću trčati popodne , obilato sam doručkovao i krenuo nešto čačkati po kući . Međutim nakon možda sat vremena , malo po malo i oblaci su se počeli razilaziti . Od kiše očito neće biti ništa i dok se sunce počelo probijati kroz ostatke naoblake u tren sam se predomislio i odlučio odraditi  trening odmah . Na brzinu sam se presvukao , u pojas ubacio gel i krenuo . Osjećaj napetosti u kvadricepsima me podsjetio da sam možda malo pretjerao u petak i odlučio dogovorit sa Marjanom jednu dobru masažu .Dok sam se po  Rivi probijao kroz kolone turista već sam bio dobro zagrijan i polako dizao tempo . Ubrzo je sve sve došlo na svoje što se tiče nogu , ali je trčanje i dalje bilo dosta teško jer je bilo prilično toplo i sparno . Znoj mi se slijevao niz čelo , oči su pekle , a i disanje je bilo malo teže nego inače . Ipak i pored svega uspijevao sam se držati oko zacrtanog tempa 5:20 . Kod Bunarine sam istrčao petnaisti kilometar , uzeo gel i krenuo natrag . Sve sam teže održavao tempo i kad sam prolazio na Stoji kod Karla sam skrenuo i skratio za dva kilometra prema Muzilu . Kod tvornice cementa kod odrađene dužine polumaratona sam stopirao sat . Prosječni tempo 5:19 . Dosta za danas  . Ostalih 3 i po km do doma odradio sam laganim trčkaranjem jer za zašto bolje nisam više imao snage . Možda su to ipak prvi znakovi pretreniranosti , jer sam samo tjedan dana ranije to isto istrčao sa lakoćom i to sa zadnja dva kilometra u tempu 4:50 i bez ikakvih znakova umora na kraju . Sad se mislim idući tjedan umjesto vrhunca priprema započeti sa taperingom . Odlučit ću u utorak ovisno o stanju . Kad sam stigao doma popio sam možda i više od litre tekućine i izazvao mučninu u stomaku koja me držala dobrih dva sata . Pretpostavljam da je to reakcija na gel , jer mi se isto već događalo nakon utrka u Ljubljani i Izoli . Uglavnom ništa od ručka taj dan , a na stolu su bili njoki sa lososom i gorgonzolom koje obožavam . J... ti gel . Uostalom jeli zbilja potreban na utrci od 21 km ? Možda je više stvar u glavi nego što ima efekta u nogama .  A bo , tko će ga znati . Nedoumica sve više kako se približava utrka .

Mala panika

    Ostala su još četiri tjedna do polumaratona u Ljubljani . Ušao sam polako i u završni dio priprema . Prošli tjedan sam odradio zadnji intervalni trening i sad do kraja ostaju tempo dionice u raznim varijantama i naravno dužinski trening nedjeljom . Sve lakše odrađujem treninge i mislim da mi je forma već sasvim zadovoljavajuća . Do Ljubljane bi trebalo biti još bolje , naravno ako se ne dogodi nešto nepredviđeno . U ovakvom stanju vrlo je lako pretjerati i uprskati sve . Tako sam i u četvrtak odrađivao dionice u Lt tempu .Na osnovu tjedne kilometraže  sam si odredio 3 dionice po dva kilometra , sa minutom pauze između . Kako sam ih odradio sa priličnom lakoćom , vrag mi nije dao mira pa sam odradio još dva kilometra u tom tempu . Naravno pri kraju sam već osjećao malo poteškoća pri održavanju tempa ,  a drugi dan sam  osjetio i malu napetost u desnom koljenu . Već me pomalo počela hvatati panika  jer sam sa tim koljenom već imao problema . Dva dana pauze ( po planu ) i onda u nedjelju dužina . Ujutro sam još imao taj neugodan osjećaj čak i kod sjedenja , ali predvečer kad sam krenuo sa dužinom sve je nestalo . Počeo sam malo oprezno i kako nisam osjećao nikakvih smetnji , nakon desetog kilometra sam malo pojačao tempo i otrčao sasvim pristojno drugi dio dužine . Na kraju sam odradio 22 kilometra u za mene sasvim pristojnih 5:22 prosjeka . Ovaj puta je izgleda bio ipak samo mali zamor u pitanju , ali i dobro upozorenje  da pripazim kako nebi pretjerao i uletio nepotrebno u pretreniranost ili ozljedu .
    Sad je preostalo još dva tjedna intenzivnih treninga do vrhunca priprema i još dva tjedna polaganog smanjivanja intenziteta i volumena treninga kako bi utrku dočekao svjež i odmoran .

Pulska x-ica - stara priča

       Približavanjem utrke u Ljubljani treninzi postaju sve intenzivniji , forma se diže i utrka od 10 km je pravi pokazatelj trenutačne spremnosti . Zato nisam dvoumio ni trenutka oko nastupa. Jedina dilema je bila 5 ili 10 km , ali i to sam odmah prelomio i prijavio se za veću dužinu . Ako već preskačem trening dužine neka barem bude zahtjevnija utrka .
     Kao  i prethodnih godina vrijeme je bilo idealno za trčanje . Trči se navečer tako da je i pored dosta visoke temperature bilo ugodno . Kao i prethodne godine utrka se uklopila u festival svjetlosnih instalacija Vizualija , tako da je po ulicama i trgovima bilo puno gledatelja koji su zdušno navijali i stvarali lijepu atmosveru .
    Dok sam se zagrijavao ispred Arene razmišljao sam kako započeti utrku . Noge su mi na početku bile malo teške , ali nakon dva lagana kilometra sve je sjelo na svoje mjesto . Osjećao sam se baš raspoloženo i  odlučio sam krenuti relativno brzo na startu kako nebi zapeo u gužvi ili pao dok se ne izađe iz uske ulice prema Punti , a nakon kratke uzbrdice kontrolirati tempo kojim bi pokušao otrčati do kraja .  Prošle godine sam možda malo pretjerao prvih 4-5 km , pa sam dosta pao u tempu na kraju .
   Kako sam si zamislio tako sam i krenuo . Prvih dvijestotinjak metara krenuo sam brzo stalno pazeći na da se ne sapletem na one optimiste koji se zalete kao ludi stotinjak metara ,a onda naglo uspore kad ostanu bez zraka . Dok smo se približavali rotoru na Punti na pet šest metara ispred sebe sam ugledao Ivana " runningdidu " . To je bio najbolji pokazatelj da moram malo usporiti . Uzbrdicu sam prošao malo suzdržano , i nakon toga malo pustio nogu . Prvi kilometar je prošao za 4:18 minuta . Šest sekundi sporije nego prošle godine . Dobro je , sad sam trebao držati oko 4:30 . Negdje na prvom kilometru me je prestigao Ščur , ali i on nije pojačavao tempo tako da sam ga lako pretio . Sljedećih četiri kilometara smo se izmjenjivali držeći taj tempo . Kolona se jako rastegnula i kad smo prošli pokraj veslačkog kluba i krenuli prema mandraču ispod Velog vrha lagano mi je počeo odmicati . Okretište je bilo malo dalje od mosta i lijepo sam mogao vidjeti prve trkače koji su ga prošli i prolazili pokraj nas u suprotnom smjeru . Prvi je bio Dino Bošnjak koji je Žilića ostavio već na pola utrke dvjestotinjak metara iza sebe . Prošao sam ispod mosta i prbližavao sam se okretištu na kojem su djelili vodu za okrepu .Neki su zastali da se osvježe , što sam iskoristio kako bi ih prestigao . Jebeš okrepu na utrci od deset kilometara . Sad kad sam krenuo nazad prema rivi mogao sam vidjeti one koji su stizali iza mene i koliki imaju zaostatak . Ščur je odmakao dobrih pedesetak metara , ali uspijevao sam držati taj zaostatak sa tempom koji mi je u tom trenutku odgovarao . Tijekom osmog kilometra negdje kod katedrale prestigla me je jedna dosta nabildana trkačica koja je  poput neke amazonke krenula stizati Ščura . Ja sam držao svoj tempo i kad smo krenuli prema Forumu malo sam pojačao . Trg je bio pun ljudi koji su glasnim navijanjem i pljeskanjem davali dodatni podstrek trkačima . Negdje kod glavne pošte počeo se smanjivati razmak između mene , Ščura i amazonke . Dobro , znači nije samo meni teško . Kad smo skrenuli prema Đardinima gotovo sam ih sustigao .Kod ulaska u tunele malo sam se ispuhao , ali ubrzo je sve opet bilo u redu . Od izlaska iz tunela do ceste trčalo se praktički napamet jer je bilo skroz neosvijetljeno , a teren neravan pun rupa i sa lancem nisko preko staze . Veliki propust organizatora i dobro da se nitko nije tu polomio . Sad smo već debelo u desetom kilometru i trčimo nizbrdo prema Karolini . I tu nailazimo na  veliku glupost organizatora koji je promjenio trasu staze . I umjesto da se cestom iznad Karoline krene prema cilju u Areni kao prethodne godine , organizator je utrku usjerio na šljunčanu stazicu kroz park zbog bezveznih svjetlosnih instalacija koje trkači u onoj strci nisu ni mogli primijetiti . Uostalom bilo je dosta nezgodnih situacija sa izbjegavanjem šetača koji nisu ni najmanje marili za trkače i djece koja su istrčavala pod noge , a redara nigdje . No dobro nakon parka prošlo se pokraj kapetanije i onda cestom u Arenu . Tu sam uspio prestići amazonku i uletiti u cilj malo iza Ščura . I tu je vladala prava konfuzija  . Unutar ciljne ravnine tri balona pa ti sad pogodi koji je pravi . Volonterka djeli medalje za uspomenu i prije ulaska kroz ciljnu ravninu , a vode za pit malo i to topla . Samo proglašenje je opet priča za sebe . Umjesto  na pozornicu proglašenje pobjednika je bilo sa strane tako da se vidjelo samo iz neposredne blizine . Uglavnom toliko nepotrebnih izmjena u odnosu na prošlu godinu . Nešto poprave , a drugo pokvare . Šteta , jer je utrka lijepa i dobro zamišljena , ali organizacija previše smušena .

Ljetna fjaka

     A kako drugačije objasniti ovu stanku od gotovo pet mjeseci od zadnjeg posta nego jednostavnom rječi " fjaka " . Jednostavno ti se neda . Jebiga , ljeto , dugi dani , stalno se nešto događa vani i kad se vratiš doma jedva stigneš malo odspavati prije sutrašnjeg odlaska na posao . A ako si uspio ugrabiti nešto godišnjeg odmora naravno dani su prekratki za sve što bi želio napraviti . I tako mamo po malo i stigli smo na prag jeseni . Dani su sve kraći i navečer evo stigne se ugrabiti i malo vremena za nešto napisati .
    Za početak mali podsjetnik na sve što se događalo od zadnjeg posta . Nakon " Istrskog maratona" preskočio sam Zadar i "Wings for life " i po četvrti put postao ponosni nono . Sad je bio red na unučicu Doru , tako da je Zadar ove godine planski otpao . Za to vrijeme sam nastavio sa treninzima kako bi donekle sačuvao nešto kondicije za maraton u Plitvicama . Sam maraton je protekao u laganom i opuštenom trčkaranju prateći Ozrena koji je trčao svoj stoti maraton totalno van kondicije i u lošem fizičkom stanju zbog brojnih nezgoda koje su ga snašle u zadnjih par mjeseci . Lagani tempo je omogućio uživanje u prekrasnoj prirodi i malo me zagolicalo da se jednom okušam istrčati tu tešku i zahtjevnu stazu za ozbiljno .
   Nakon Plitvica sam iduća tri tjedna sveo treninge na lagano trčkaranje i odmor od teških treninga . Iako sam najprije planirao jedno deset dana skroz pauzirati ,na kraju sam se predomislio kako nebi previše skratio bazni dio priprema za polumaraton u Ljubljani . Ljeto je prošlo u ritmu dva treninga tokom tjedna navečer na stadionu i nedjeljne dužine u šijanskoj šumi . Postupno se dizao intenzitet i volumen treninga i evo sad mjesec i po prije utrke mogu biti sasvim zadovoljan postignutom formom . Još preostaje završni dio kad bi trebao dostić najbolju formu i ako se ne dogodi nešto nepredviđeno mogao bi otrčati dobru utrku . Pod tim mislim na novi osobni rekord u polumaratonu .

Istrski maraton - Izola 2018

     Sad kad su se dojmovi slegnuli i kad sam uhvatio malo slobodnog vremena mogu konačno dati kratki osvrt na samu proteklu utrku u Izoli . U biti ne radi se tu samo o utrci već i o manifestaciji u cijelosti . Ovo mi je bilo drugo sudjelovanje na Istrskom maratonu i samo mi je potvrdilo dobar dojam sa prethodnog . U stvari nije potvrdilo nego još i poboljšalo . No krenimo redom . Prva stvar kad se zanimam za neku utrku su informacije na internetu . Mnogi organizatori su po tom pitanju prilično nemarni , što se ne može reći za Istrski maraton . Njihova stranica sadrži sve moguće informacije koje  vas mogu zanimati . Četiri mjeseca prije utrke mogli ste znati sve o trasama i konfiguraciji utrka , parkingu , smještaju , startnom paketu , cijenama itd . Naravno odmah ste se mogli i prijaviti po povoljnijim startninama . Nakon što sam se prijavio i uplatio startninu dobio sam nekoliko e-maila sa dodatnim i preciznim uputama za lakše snalaženje na dan utrke oko dolaska , parkinga ,podizanja startnog paketa itd . Ono što me je posebno oduševilo je i organiziran vrtić za djecu čija oba roditelja sudjeluju na utrci . Meni to nije trebalo , ali kao ideja je fenomenalna . Oko cijele manifestacije angažiran je bio veliki broj izuzetno ljubaznih volontera koji je bio pri ruci za sve što treba , tako da je sve teklo kao po loju . Na samoj stazi je okrijepe bilo i više nego dovoljno i odlično raspoređene , tako da se bez problema moglo trčati i pored visoke temperature i sunca koje je nemilice pržilo , a nakon cilja meni najdraža... MASAŽA , yeeee .
    Kad sve skupa zbrojim , ovo mi je jedna od dražih utrka . Ako ne bude nekih nepredviđenih okolnosti dolazim svakako opet iduće godine . S obzirom da je određen kao domaćin Piran očekujem još težu stazu , ali nema veze prilagodit ću se .
    I za kraj nešto o mom nastupu . Nakon što sam pretrčao ovu stazu za 1:44:04 , siguran sam da bi neku lakšu stazu prošao najmanje nekih četrdesetak sekundi  brže . Zbog  toga sam odlučio spremiti se za polumaraton u Ljubljanu i pokušati to ostvariti .

Ja pokušao i ...

    Uspio . Bez obzira na sve probleme i nedoumice na kraju je ispalo i bolje nego što sam priželjkivao . 1:44:04 na dosta zahtjevnoj stazi u Izoli . Za 2:46 popravljen svoj najbolji rezultat u polumaratonu . A nije tako izgledalo u zadnjem tjednu . Zbog masaže kod Marjana i lošeg vremena skroz mi se poremetio raspored treninga . Kad sam nekako ulovio termine za treniranje ,osjećaj je bio sve samo ne zadovoljajajući . Jeli na to utjecala nervoza zbog skorašnje utrke , premorenost ili nešto drugo neznam , ali činjenica je da sam teško uspijevao držati zadani tempo na treningu . Stoga sam četvrtak i petak odmarao od treninga i tek u subotu odradio lagano rastrčavanje sa nekoliko ubrzanja i dobro se istegao . Navečer sam legao ranije od uobičajenog  jer sam planirao krenuti već u sedam ujutro zbog parkinga u Izoli i podizanja startnog paketa .
     Nakon laganog doručka krenuli smo prema Sloveniji . Granicu smo prešli kod Plovanije i preko Portoroža ubrzo stigli do Izole . Bez problema sam stigao do trgovačkog centra Spar gdje smo trebali parkirati . Iako smo stigli rano već je parking bio gotovo pun , tako da sam jedva našao  mjesto . Miru sam ostavio kod auta i otrčao po startni paket . Paketi su se djelili u hodniku srednje škole koji je bio krcat ljudi koji su čekali svoj red ,  ali zaslugom odlične organizacije i velikog broja volontera već nakon nekih pet minuta sam sve obavio i krenuo nazad do auta. Ostalo je sasvim dosta vremena za malu šetnju do velikog platoa kod startno-ciljne ravnine i posjet wc-u . Nakon toga presvlačenje i zagrijavanje . Trebalo mi je dosta  dok se nisam uspio rješiti osjećaja težine u nogama . Kad sam se kako-tako zagrijao ušao sam u startni box dvadesetak metara od starta i čekao . Bio sam taman kod oznake za predviđeni tempo od 5 minuta . Nisam se želio gurati naprijed i kočiti brže trkače . Planirao sam krenuti i držati se čim duže tempa od 4:50 . Nakon starta masa je krenula i trebalo je par stotina metara da se gužva razrijedi dovoljno za preticanje sporijih . A toga je bilo u izobilju , jer je po običaju bilo masa onih koji su stali skroz naprijed i onda krenuli puževim korakom . Ubrzo sam se priključio grupici koja je trčala približno mojim  tempom . Za razliku od zagrijavanja sad je osjećaj bio super . Valjda je proradio adrenalin . Sa lakoćom sam pratio tempo grupe i uživao . Za svaki slučaj svako toliko sam kontrolirao tempo na satu . U par navrata me povuklo , pa sam  morao usporavati kako nebih platio ceh na kraju . Ipak odlučio sam se za  malo brži tempo od planiranog i nastavio sa 4:45 . Sunce je već dobro pržilo , tako da su svi hvatali ono malo hlada na cesti . Stolovi sa napicima i voćem su bili približno svakih 4 km što je za svaku pohvalu . Lakšem trčanju po tom suncu pridonio je i lagani maestral koji je puhao za cijelo vrijeme trajanja utrke . Protrčali smo centrom Kopra pračeni limenom glazbom i uz bodrenje mnogobrojne publike po ulicama , te krenuli natrag obalom prema Izoli . Kako su se nizali kilometri tako sam sve više počeo osjećati vrućinu i više nisam tako lako održavao tempo . Oko dvanajstog kilometra sam stao i uzeo prvi gel i nastavio . Ubrzo smo opet mogli uhvatiti malo hlada uz cestu i tako stigli do ulaza u Izolu . Tu nas je dočekala jedna kratka ali oštra uzbrdica i neki su polako počeli posustajati . Skratio sam korak uz istu kadencu i odradio taj dio usput prelazeći dosta onih koji su se očito precijenili u prvom dijelu utrke . Spustili smo se opet do obale i prošli uz sajmeni dio pokraj ciljne ravnine praćeni gromoglasnim navijanjem mnoštva uz stazu , prošli kroz marinu i okrenuli prema najtežem dijelu utrke . Malo nakon sedamnaestog kilometra počela je duga uzbrdica prema tunelu Parenzane na brdu . Gotovo kilometar duga i pri kraju prilično strma uzbrdica kao stvorena da čini selekciju kod trkača . Tu su neki pucali i prohodali . Ostalima je tempo vidno pao i svatko je na neki svoj način pokušavao stići do vrha sa što manje muke .  Zadnja okrepa je bila na srednjem dijelu uzbrdice i nisam stao kako kako nebi izgubio ritam . Do kraja uzbrdice sam stigao usporenim koracima hvatajući zrak kao sipa, prelazeći usput hodače . Kod tunela smo skrenuli lijevo kroz vinograde i ubrzo skrenuli natrag na cestu kojom smo se maloprije uspinjali . Jedina razlika je što smo sad mogli uživati trčeći nizbrdo sa pogledom na trkače koji se muče na drugoj strani ceste trečeći prema gore . Na kraju nizbrdice ostalo je još malo više od kilometra do cilja . Prethodna uzbrdice je ostavila traga i sad se tempo vrti malo ispod 5 minuta po kilometru . Ne mogu više ubrzati i pokušavam održati taj tempo do kraja . Sustižem malu grupicu trkača koji su kao i ja već u rezervi sa snagom i dvijestotinjak metara prije cilja ih prelazim . Ubrzavam najviše što mogu i ne dozvoljavam više da me stignu . Ulazim u cilj sa pogledom na semafor i osmijehom od uha do uha . Stopiram sat na 1:44:04 . Nitko sretniji od mene . I pored manjkavih priprema i prilično teške staze postigao sam svoje najbolje vrijeme na polumaratonu . Zbog toga sam odlučio bolje se pripremiti i u Ljubljani ići još brže . Ali do tada preostaje odraditi plitvički maraton i malo se odmoriti .
    

Proljetno raspoloženje

    Od zadnjeg posta je prošlo više od mjesec dana . Dešavalo se svašta , ali nisam jednostavno imao vremena ni volje ništa pisati . Taman sam se oporavio od viroze , do vrhunca  je došla frka oko Uljanika  . Na to se nadovezalo beskonačno otezanje oko dobivanja građevinske dozvole za dogradnju dvadesetak kvadrata kuće .Stalno nešto fali , nešto treba ispraviti , nadopuniti ...jebote , što bi bilo da gradim nešto veliko izpočetka .Očito najbolje prolaze oni koji se prave blesavi , rade bez dozvole kako ih je volja , gdje ih je volja i poslije to lijepo legaliziraju na rate i sa popustom ( umjesto da im sve sruše ).
    Uglavnom da nebi ispalo da samo kukam , napokon je stiglo i proljeće . Odmah je sve lakše i ljepše . Ovaj puta je to bilo praktički preko noći . Odeš spavati sa temperatutom malo više od nule , burom i kišom  ,  a probudiš se ujutro sa suncem i ugodnih petnaestak stupnjeva . Napokon . Sa malim zakašnjenjem napokon će i šparuge . Koliko je sve to skupa utjecalo neznam , ali napokon sam uhvatio i toliko željenu lakoću treniranja nakon preboljene viroze . Zadnja dva tjedna sam opet trenirao punom snagom . Forma se očito diže i prava je šteta što sam već ušao u fazu taperinga za utrku u Izoli . Točno mi fali još dvadesetak dana da bih bio u top formi . Nadao sam se novom osobnom rekordu na polumaratonu , ali sad nisam siguran . Moglo bi biti problema u zadnjih pet- šest kilometara , ali jebi ga bit će šta bude . Ja ću pokušati .

I don't like february - nastavak

    Viroza me držala dobrih tjedan dana , tako da sam imao pauzu od trčanja točno deset dana. Da je pauza bila uslijed ozljede gubitak forme bi bio minimalan , ali visoka temperatura me ubila u pojam . Toliko sam fizički oslabio da nisam mogao vjerovati . Zbog toga sam  odlučio prvi tjedan odraditi lagana rastrčavanja sa postupnim podizanjem intenziteta treninga dok se ne oporavim od posljedica viroze .
   Na prvom treningu sam nizao krugove na stadionu laganim tempom . Kad sam istrčao četvrti kilometar bio sam dobro zagrijan i odlučio sam se pridružiti Goranu i Edi koji su radili intervalne dionice od 800 metara u tempu 5:00.  Činilo mi se lako jer sam tjedan prije viroze otrčao takve intervale u tempu 4:23 bez problema . Prvu dionicu sam ih nekako uz dosta muke ispratio , ali na drugoj sam već nakon 400 metara odustao .Naprosto nisam više imao snage . Otad je prošlo deset dana u kojima sam pokušavao na sve načine povratiti prijašnju formu , ali još nisam ni blizu toga . U planu priprema to znači najmanje 20 dana stgnacije , šta opet znači da do polumaratona  u Izoli za šest tjedana neću biti u najboljoj formi .
    Da bi sve to još malo začinilo poteškoćama pobrinula se priroda . Točno po prognozama stigao je hladni val iz Sibira . Bura dere već tjedan dana , a temperatura zraka je pala ispod nule po danu . Tako će biti do kraja tjedna , pa ti sad treniraj . Jedina utjeha je što neće biti padavina . Iz tog razloga sam trening dužine umjesto u nedjelju odradio u subotu dok je još bilo par stupnjeva iznad nule i pogodio . Već drugi dan je bura  toliko ojačala da je lomila sve na svom putu . Dok sam se vozio zaobilaznicom prema Bunarini provjeriti brod na vezu , u daljini sam uočio dva lika koji su žustro trčali u susret buri . Po stilu trčanja sam prepoznao Runningdidu i Dražena . Pičili su žestokim tempom kao da ih sam vrag goni . Ili su u strašnoj formi , ili su žurili kako bi se čim prije sklonili negdje u toplo . Uglavnom svaka čast dečki . Ja sam se smrzo od samog pogleda na njih  dok su onako zakrabuljeni jurišali protiv vjetra .
    Završit ću mantrom iz prethodnog posta " I don't like february ". Blaženo ljeto .

I don't like february

      " I don't like monday's "  pjevali su Boomtown Rats -i krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća . Da nije bilo tog svjetskog hita malo tko bi niti znao za taj  osrednji irski novovalni sastav . Njihov pjevač Bob Geldof nešto kasnije će postati poznat po svom humanitarnom radu i organiziranju čuvenih Live Aid koncerta . Uglavnom ovih dana sam se nesvjesno sjetio te pjesme , samo što se kod mene to nebi odnosilo na jedan dan , već na cijeli mjesec ." I don't like february " .
       A sve je tako lijepo krenulo . Konačno sam se odlučio i uplatio polumaraton u Izoli prve nedjelje u travnju . To će mi biti glavni cilj za proljeće i prema toj utrci sam posložio plan treninga . Prvi mjesec sam uspio odraditi po planu . Fartleci , uzbrdice , brza ponavljanja , dužine . Početkom veljače počinjem sa tempo dionicama i intervalima . Prvi tjedan sve super , a onda ...U četvrtak je počelo kod Mire . Kašalj , slabina , temperatura . Na poslu kod mnogih ista stvar , svakim danom netko ostane doma . Ja se naivno nadam da će me zaobić , ali već u utorak ujutro grlobolja , popodne temperatura i normalno ništa od treninga . Sljedeći dan temperatura 38.8 praćena kašljem . Dok je takva temperatura imam osjećaj da mi je glava u balonu . Kapci su teški i nikakav položaj na kauču mi dugo ne paše . Ovisno o padu ili rastu temperature , čas mi je hladno , čas se preznojavam . U trenucima boljeg stanja pregledavam plan treninga od prošle godine i pazi sad . U  prvom tjednu veljače sam isto imao neku laganu virozicu od par dana uz laganu slabinu u stomaku . Znači sve se ponavlja . Jedina razlika je što sam bolje stajao sa imunitetom pa je brzo prošlo . Par treninga sam odradio lakše i gotovo . Ove godine je cijeli tjedan treninga otpao , a kad počnem morat ću lakše dok ne povratim snagu . Kad se tome doda mučna situacija oko Uljanika koja je sad ušla u kritičnu fazu ne mogu ništa drugo nego zapjevati u sebi " I don't like mon... ovaj february " .

Nova godina , nove želje

    Mic po mic i stigli smo  do kraja još jedne kalendarske godine . Već desetak dana vlada uobičajeno ludilo koje počne malo prije Božića i traje do prvog radnog dana nakon dočeka i povratka u ustaljenu kolotečinu . Između ostalog to je i vrijeme za svođenje računa i pravljenja planova  za narednu godinu . Želje su šarolike i često nerealne . Kako su želje uglavnom veće od mogućnosti , mora se napraviti lista prioriteta . Ono što je potrebno da čovjeka zadovolji i usreći se uveliko razlikuje od čovjeka do čovjeka . Netko zadovoljstvo može pronaći u najbanalnijoj sitnici i potrebno mu je vrlo malo za sreću i radost , dok su neki i pored svega što imaju u životu nezadovoljni i nesretni . Prioriteti i želje se isto tako mijenjaju sa godinama . Dok je čovjek mlad i u punoj snazi ima jedne želje , a kad mu godine premaše broj cipela prioriteti se počinju mjenjati . Polako vlastito zdravlje i zdravlje najbližih  dolazi na prvo mjesto , a materijalno  je ono popratno što olakšava sve skupa . Što se mene tiče , ako godina bude kao i prošla ili malo bolja puna šaka brade . Planove i želje i tako ne vežem nikad za kraj i početak godine . To je uostalom datum kao i svaki drugi .
         Jedini planovi koje pravim za kalendarski početak godine su trkački i to zato što je sad neko zatišje što se tiče utrka ( zimsku ligu ne računam ). Trčanje se momentalno svodi na održavanje nekog kontinuiteta i određene kondicije . Za nešto konkretnije trebam najprije odlučit na koje ću utrke nastupiti ovog proljeća i posložiti neki plan treninga . Još do nedavno sam mislio otrčati početkom travnja polumaraton u Izoli , u svibnju Wings for life u Zadru , a  prije ljeta Plitvice polu ili cijeli maraton . Nakon toga maraton u Ljubljani , kao glavni cilj . Međutim obzirom da me ubrzo očekuje malo renoviranje kuće , pitanje što ću od svega toga uspijeti . Sigurno će mi poremetiti treninge , a još neznam ni kad će to sve skupa početi i koliko će trajati . Koliko mi je to poremetilo svako planiranje pokazuje i ovaj post kojeg sam počeo pisati još prije desetak dana i  nikako da ga skockam do kraja.  Šteta . Najvjerojatnije otpada Zadar što mi je jako žao jer je jedinstvena utrka . A baš sam se napalio ove godine otrčati preko 25 km pred lovcem . Ovako ću možda pokušati otrčati svoj najbrži rezultat na polumaratonu u Izoli , a u Plitvicama ću se najvjerojatnije pridružiti prijateljima iz kluba i opušteno ispratiti Ozrena na njegovom 100.tom maratonu . Nakon toga kratki odmor i pripreme za glavni događaj . Maraton u Ljubljani . Iz više razloga to mi je najdraža utrka . U Ljubljani mi je bila prva prava utrka , uvijek je bila izuzetna atmofera i staza mi paše . Prošle godine sam otrčao 3:48:41 i , sad bi volio to spustiti na oko 3:45 . Mislim da je to realno moguće , samo se treba dobro pripremiti . Baza postoji , samo da zaobiđu ozljede .