ponedjeljak, 24. listopada 2016.

Maratonci trče počasni krug

  Zadnji tjedan prije svog prvog maratona dosta pratim sve oko utrka i prije dva dana pročitao sam članak o trkaču Ed Whitlocku koji je u svojoj 85-toj godini istrčao novi svijetski rekord u maratonu za starosnu kategoriju od 85 godina. Bio sam istinski oduševljen , a doslovno me je frapirala činjenica da je postigao vrijeme 3:56:33 . WHOU . Kapa do poda . Ja bih iduće nedjelje bio presretan da istrčim takvo vrijeme , a mlađi sam 28 godina od dotičnog gospodina. Istina nisam baš neki sjajan trkač , ali nisam ni za bacit . Prosječan rekreativac koji se za tu utrku sprema već pet mjeseci . Po svemu bih trebao istrčati dosta brže , ali ... To mi je prvi maraton i iskreno malo me strah onoga što me čeka nakon trideset i nešto kilometra . Kako će tijelo reagirati na napor sa kakvim se još nije imalo prilike sresti , hoću li naići na taj famozni zid itd. Stoga mogu samo osjećati poštovanje prema ljudima kao što je Ed ili kolega trkač iz mog kluba Bepo koji će u 84.godini iduće nedjelje krenuti u još jedan maraton .I onda pročitam na blogu od Runningdide  kako neki bivši trkači misle da je to nepotrebno i neprimjereno dokazivanje nekog starca . Kao i Ivan ostao sam zaprepašten takvim načinom razmišljanja . Smatraju li oni da se bavljenje sportom svodi samo na neko dokazivanje ? Sport je i zabava i igra i nadmetanje i tjelovježba i briga o svom tijelu , kondiciji i zdravlju kako tjelesnom tako i mentalnom . Kroz sport se stvaraju prijateljstva , sport povezuje ljude različitih  dobi , zanimanja , spola podrijetla i rasa . I sad svesti nečije bavljenje sportom samo na dokazivanje je totalno deplasirano .Uostalom zašto se netko nebi dokazivao i u poznim godinama . Smatraju li dotični da je bavljenje sportom samo za mlade ljude i koja bi to trebala biti dobna granica  ? Možda 30 , 40 ili 50 godina ? Znači primjereno je po njima trčati do xx godina i kad ih napuniš " dosta  više ,nije primjereno , samo se sramotiš , nemoj više . Sjedni tamo u fotelju , miruj i čekaj da otegneš papke . Što si dokazao , dokazao . Nemoj više nije primjereno" . Ma ODJEBITE sa takvim stavovima . Možda su bili solidni trkači , ali sportaši očito nisu bili nikad . A možda ih žulja to što više nisu u stanju otrčati brže od Eda ( vjerujem da više ne trče jer nije primjereno za njihove godine ). Uostalom dosta o njima . Što se tiče Eda i sličnih "neprimjerenih " sportaša bitno je ono što su oni sebi uspijeli dokazati , a to je da nema predaje . Dok vrijeme nezaustavljivo protiče , a većina njihove generacije je već pod zemljom , oni žive život punim plućima i uživaju u tome . I nije bitno što trče možda svoj posljednji maraton , oni koji su ih olako ocrnili svojim komentarima svoj su odavno otrčali .

četvrtak, 20. listopada 2016.

10,9,8...dana do maratona

   Završno odbrojavanje je krenulo . Ostalo je evo još manje od 10 dana do utrke ,a nervoza je sve veća . Vrijeme kao da se urotilo da nam zagorča ova zadnja dva tjedna . Stalno se prati vremenska prognoza i hvata svako malo razdoblje bez kiše za odradit ove zadnje treninge , uskočit zetu na branje maslina itd.,itd. U nedjelju sam odradio dužinu progresivno i bilo je sasvim solidno . Ponedjeljak masline . Utorak na stadionu 8 km tempom maratona u društvu sa Goranom , čak i brže od zadanog tempa . Usput moram pohvaliti Gorana koji je dva dana prije uspio odraditi iscrpljujući poluironman triatlon u Poreču u sasvim solidnom vremenu od 6:01... , a danas je već sa lakoćom odradio tempo trening samnom . Svaka čast , ako ne pretjera zadnjih dana sa treninzima mogao bi u Ljubljani otrčati svoje najbolje vrijeme na utrci . Srijeda opet masline . Danas kiša . Stigao sam na stadion i kako je pojačavala , odustao sam od treninga i odgodio sve za sutra odmah poslije posla . Ne želim riskirati neku prehladu ili upalu deset dana prije utrke . Dolazim doma i surfam malo po internetu tražeći svaki članak vezan za maratone . Uvijek se nađe neka sitnica ili nečije iskustvo koje može pomoći . I tu nalazim jedan simpatičan članak na stranici " Gazzetta delo sport" o pobjedniku maratona u Eindhovenu kenijcu Festus Tamalu .  Ništa tu nebi bilo čudno na prvi pogled da se ne radi o čovjeku koji je bio angažiran da glumi jednog od zečeva koji su trebali vući etiopljana Denisa Roba do novog rekorda utrke 2:04 . Mladi Tamal do tada nije imao nekih zapaženijih rezultata tako da su mu uglavnom nudili uloge zečeva na većim utrkama . Međutim tijekom utrke etiopljanin Roba odustaje  i tu prestaje Tamalova obveza prema organizatorima . Osjeća se dobro i drži se sa favoritima do 35.kilometra kad se odvaja i pobjeđuje sa vremenom 2:06:26 , minutu i po prije drugoplasiranog. Lijepa priča o autsajderu kojemu se pruži prilika za pobjedom koju on objeručke prihvati .Kao u holivudskim filmovima . Ili kao što bi rekao Grunf iz Alan Forda " tko izgubi dobitak dobije gubitak " . U ovom slučaju su Roba i društvo dobili gubitak , ali je zato Tamal dobio dobitak . Kasno je , idem spavat . Treba se malo i odmoriti .

petak, 14. listopada 2016.

Zvijezde , masline i vremenska prognoza

Počeo je i tapering ,  tj. završni period priprema u kojem se smanjuje intenzitet i volumen treniranja . Sva sreća , jer zadnji mjesec je zbilja bio žestok i to sam osjetio prilikom zadnjeg treninga dužine u Šijanskoj šumi . 32 kilometra po prilično zahtjevnoj stazi , tempo prosječan , ali zadnjih par kilometara prilično teško pretrčani . Sad treba održavati dostignutu spremu i regenerirati tijelo kako bi što sviježiji dočekali utrku .
  Novi tjedan počeo je sa priličnim zahlađenjem i vrlo promjenjivim vremenom . Sad će trebati hvatati pogodno vrijeme za treninge . Dani su sve kraći , kiše sve češće , a usput je i vrijeme za branje maslina kod zeta . Treba sve to stići , a vremena je sve manje . Još samo dva tjedna do utrke .
  Prekjučer sam bio kod Marjana na masažu kvadricepsa ili bolje reći na tečaj astronomije . Mišići su bili u takvom stanju da sam za vrijeme tretmana vidio sve zvijezde iz svih postojećih galaksija . Uh , a još slijedi masaža listova i stražnje lože . 
  Jučer sam odradio trening u tempu utrke , a danas sam nakon kiše popodne proveo u branju maslina . Umoran sam ko konj , pa neka mi netko kaže da je maslinovo ulje skupo . Neka proba pa da ga čujem. Sutra opet kiša. Za  nedjelju
možda bez , pa uspijem odraditi zadnju dužinu od 24 km . Više pratim prognozu zadnjih dana od Vakule . A tek je počela jesen . Dani sve kraći , kiše , bljuzge , blato i zima . I sad ti nešto planiraj . MRZIM zimu .

nedjelja, 9. listopada 2016.

Završno odbrojavanje do prvog maratona

Malo po malo  prošao je i vrhunac priprema . U zadnja dva tjedna odrađeni su i Frank killer tempo trening i Yasoo 800 trening i dužine od 30 i 32 km uz sve ostalo što je piše u planu priprema . Osjećam malu zasićenost kod dužinskih treninga , ali s obzirom da se od sada intenzitet i volumen treninga smanjuju vjerujem da će se ubrzo vratiti i svježina . Malo me više zabrinjava bol s vanjske strane koljena koja me malo muči kod dužinskih treninga , ali vjerujem da će i to doć na svoje sa lakšim treninzima . Radi se o ilijotibijalnom sindromu te  bi odmor plus vježbe za jačanje trupa trebali biti dovoljni da budem spreman za utrku.Za svaki slučaj ću idući tjedan posjetiti fizioterapeuta Marjana i priuštiti si jednu dobru masažu . Odbrojavanje do utrke počinje .

utorak, 4. listopada 2016.

Moj prvi polumaraton

   Sad kad su pripreme za prvi maraton ušle u najteži tjedan nakon kojeg slijedi tkz. tapering tj. period smanjenja količine i intenziteta treninga vrijeme je da se prisjetim prošle godine sa pripremama i nastupom na svoju prvu utrku polumaratona.
   Kad sam prije  par godina počeo opet trčati nakon pauze od približno dvadeset godina razlog je bila dosada . Prestao sam bio zbog problema sa leđima  (preporuka liječnika zbog discus hernije) . Uporno sam radio vježbe za to i s vremenom su leđa bila ok , da bi nakon toga zbog posla počeo imati bolove u vratu i ramenima . I tako sam vježbama za leđa dodao i vježbe za gornji dio tjela i mogu reći da je od svih terapija to jedino zbilja djelovalo . Ali samo vježbanje je u biti jako dosadno , pa sam počeo opet trčati . To je već bilo ok . Super sam se osjećao i slušajući priče sa Ljubljanskog maratona odlučio sam se spremiti za polumaraton .Međutim sa tim sam očito krenuo prejako i prebrzo pa se već načeto koljeno pobunilo . Slijedio je zahvat u Lovranu i par mjeseci nakon toga krenuo sam ispočetka . Ovaj puta nisam želio ponoviti grešku pa sam najprije vježbama ojačao mišiće i krenuo sa trčanjem od nule . Malo hodanja , malo laganog trčanja , obavezno istezanje i vježbe snage . Nakon tri mjeseca sam istrčao 5 km lagano u komadu . Koljeno je bilo sve bolje pa sam se nakon još par mjeseci odlučio  pridružiti društvu za sportsku rekreaciju Maraton Uljanik i sa njima pripremati . Sve je bilo super dok nisam prateći ostale opet pretjerao sa tempom i kilometražom za koju još nisam bio spreman ( a lijepo me je Ivan "Runningdida" upozorio na to ). Koljeno se pobunilo , ali srećom samo kao upozorenje . Tri tjedna sam lagano trčkarao dok koljeno nije bilo opet spremno za nastavak priprema .Sada sam strogo pazio na svoju kilometražu , tempo, intervale itd. , ali jebi ga šteta je već napravljena . Pozitivna stvar u svemu tome
je da se od tada strogo držim plana priprema prema svojim trenutačnim mogućnostima i odrađenoj tjednoj kilometraži . Svaka škola se plaća , a najbolje se uči na vlastitim greškama .
   Preostalih mjesec i pol do utrke sam ipak uspio koliko toliko uhvatit formu . Najviše su mi podigle raspoloženje dvije odrađene dužine od 20 i 22 km koje sam odradio prilično lako i to bez problema sa koljenom . Kontrolnu utrku za Dan Uljanika  tjedan dana prije Ljubljane otrčao sam savim pristojno , pritom pazeći da se ne forsiram i ozljedim . Runningdida mi je predvidio moguće vrijeme polumaratona oko 1:46 - 1:47 . To je bila njegova realna procjena na osnovu prikazanog na treninzima i kontrolnoj utrci . Naravno da sam i ja očekivao jednog dana takvo vrijeme , ali za prvi polumaraton ipak sam imao realnija očekivanja . Prvi mi je cilj bio završiti utrku bez ozljeda i steći potrebno iskustvo za sljedeća takmičenja . Ako se to ostvari drugi mi je cilj  bilo koje vrijeme ispod 1:50 .
    Zadnji tjedan je protekao u znaku pašte i riže na sto načina što mi nije teško palo . Špageti , njoki , fuži , pljukanci , riža ... mljac ... sa šugom , sa šparugama , sa gorgonzolom , sa pancetom i ombolom ... mljac , mljac , sline mi idu dok nabrajam . Uglavnom uz sve lakše treninge , krcanje ugljikohidratima uz dosta tekućine ( naravno i dobro crno vino za krv ) stigao je i vikend sa toliko očekivanom utrkom .
    Ni susjedov Fido koji je zavijao cijelu noć , ni uzbuđenje pred trku koje je sigurno bilo prisutno nije me spriječilo da lijepo odspavam , te prilično svijež krenem autobusom prema Ljubljani . U Ljubljani nas je dočekalo pravo jesenje jutro sa sumaglicom i niskom temperaturom .  Vrijeme do utrke proveli smo šetnjom do startne ravnine i zadnjim pripremama za utrku . Supruga mi je poželjela sretno i otišla malo prošetati gradom  , a ja sam se prisilio posjetiti jedan od mnogobrojnih kemijskih toaleta postavljenih blizu starta i cilja . Najgora stvar bi bila da me stisne  za nuždu tijekom utrke .Nakon toga presvlačenje i polazak prema startu . Kako sam se malo zadržao kod presvlačenja jer se nikako nisam mogao odlučiti što odjenuti , ostao sam sam . Svi drugi su već krenuli . Lagano sam otrčao do startnih boxova , ali nikog nisam sreo od mojih kolega . A kako i bi kad je na startu bilo više od 10000 trkača . Nikog od poznatih koji bi mi mogao biti orijentir tijekom utrke po pitanju tempa . Naime tad još nisam imao trkački sat i bilo me strah da ne krenem u utrku prebrzo ili presporo . I dok sam ja tako tražio poznato neko lice u tom mnoštvu , odjednom sam ugledao trkača sa balonom i vremenom koje je meni više manje pasalo za polumaraton . Stao sam do njega i čekao start . Skakutao sam na mjestu da se skroz ne ohladim . Nakon što se  oglasio start trebalo je gotovo 5 minuta da krenu i trkači iz mog boksa . Najprije je to bilo polagani hod , pa pa malo brži , pa lagani trk i tek nakon nekoliko minuta kad se masa trkača rastegla uzduž trase moglo se uhvatiti neki željeni tempo . Nekoliko kilometara sam pratio svog zeca sa balonom , ali mi se tempo činio nekako prespor pa sam odlučio krenuti malo brže . Očito je adrenalin bio na visokoj razini .Sve je bilo super . Atmosfera vrhunska , krcate ulice ljudi koji navijaju , djeca daju pet sa strane , svi svakog bodre , a svakih par kilometara svira neka grupa. Na prvoj okrepnoj stanici ogromni pano sa vremenom utrke i tu prvi šok . Gledam semafor i ne mogu vjerovati . Pokazuje nešto oko 29 minuta . Po tome idem vrlo sporo . Naravno to je bilo vrijeme po startu , a ne po čipu . Međutim u tom trenutku ja toga nisam bio svijestan i razočaranje je bilo ogromno . Zgrabio sam čašu sa vodom i pokušao malo popiti , ali samo sam se sav prolio.Trčao sam dalje u tom tempu i kako je označen svaki kilometar pokraj ceste ,počeo sam pratiti na satu koliko mi treba od oznake do oznake . To me zbunilo još više jer sam ubrzo ustanovio da mi se tempo kreće oko 5 minuta po kilometru .Oko devetog kilometra na laganoj uzbrdici učinilo mi se da mi je malo teže pratiti taj tempo pa sam uzeo prvi gel . Na drugoj okrepi sam uzeo izotonični napitak i opet pokušao popiti u trku i naravno opet se prolio . Jedina razlika je što sam sad bio sav ljepljiv . Banana koju sam uzeo u trku mi je naravno iskliznula iz ruku , pa sam bio sav sretan kad sam uspio staviti u usta pola mandarine .
 Do nekog dvanajstog kilometra sam uspijevao držati tempo oko 5 minuta po kilometru kad je nastupila mala kriza . Imao sam osjećaj da sve teže pratim taj tempo i da mi trkači koje pratim cijelo vrijeme lagano odmiču .Dišem sve teže . Glavom mi prolaze misli  " koji mi je k...c to trebalo , nikad više itd. " . U tom trenutku me prolazi moj zec sa balonom  i tu izvlačim još ono malo rezerve snage što imam i nedam mu da zbriše . Teško mi je , ali ne puštam . Uzimam drugi gel i polako dolazimo do treće okrepe . Gledam u zeca i odlučujem da ako ne stane po okrepu neću ni ja . Srećom vidim ga kako usporava i staje pa sam i ja sad stao i uzeo vodu koju sam u hodu napokon popio i krenuo dalje odlučan da ga više ne pustim ispred sebe . Malo po malo i opet sam uhvatio željeni tempo i sasvim dobro išao do devetnajstog kilometra kad je nastupila prava kriza . Odjednom su mi noge otežale , tempo je vidno opao ,  sve sam teže dolazio do zraka i ni uz svu volju više nisam mogao ubrzati . Počeli su smetati žuljevi , mišići su boljeli , bilo mi je vruće i jedva sam čekao da vidim ciljnu ravninu . Kad se kolona koja nastavlja za maraton odvojila , laknulo mi je jer sam znao da sam blizu i nekako sam uspio malo ubrzati zadnjih stotinjak metara . Nakon zadnjeg zavoja predivna atmosfera sa punim tribinama , bodrenjem i ulazak u cilj uz pozdrav gledaocima . I to bi bilo to . Dolazim polako do zraka , hodam polako sa medaljom za uspomenu oko vrata i gledam u vrijeme na semaforu 1:52... i pomalo sam razočaran iako sam svjestan da to nije moje realno vrijeme , ali koliko je bolje od toga nemam pojma . Nakon što sam se presvukao vraćam se sa suprugom kod izvješenih rezultata i pokušavam se pronaći . Najprije gledamo vremena oko 1:50...  ništa , zatim 1:49...  ništa , 1:48... ništa . Ja se vraćam na 1:50... kad odjednom čujem Miru " našla sam te " . Vrijeme 1:46:50 . Ne mogu doć sebi od sreće . I tako je završio moj prvi polumaraton . Svi priželjkivani ciljevi su postignuti . Završio sam bez ozljede  i to obilato ispod 1:50 . Još da nisam imao onu glupu ozljedu usred priprema , možda bih otrčao i ispod 1:45 . Točno mi je falio još koji dužinski trening , jer sam pukao malo prije kraja. Ali ne smijem biti neskroman . Ipak mi je to bio prvi polumaraton u životu .