A sad ispočetka

     Po povratku iz Ljubljane mislio sam napraviti malu pauzu od desetak dana bez trčanja , ali potrefilo se da je već iduće nedjelje bila po rasporedu utrka u Medulinu pa sam ipak malo korigirao svoj plan . Odavno sam se ohladio od trčanja na utrkama Istarske Zimske Lige  jer mi se ne uklapaju sa pripremama za proljeće . Ipak Medulin nisam mogao preskočit iz više razloga . Dosad su se uvijek iskazali kao dobri domaćini , staza je lijepa , blizu je Pule , a prognoza je predviđala lijepo vrijeme što znači i ugodno druženje prije i poslije utrke sa prijateljima trkačima . Prijavio sam sebe i Miru i odlučio trčati lagano sa njom . Umjesto planirane pauze odradio sam par laganih rastrčavanja za oporavak i u nedjelju otrčao laganini Medulin .
   U ponedjeljak sam zvanično krenuo sa pripremama za proljeće . Cilj mi je opet Proljetni zagrebački polumaraton u trećem mjesecu i nakon toga vrhunac u Zadru na Wings For Life početkom petog mjeseca . Zadar sam upravo uplatio i to ću otrčati makar na jednoj nozi , a Zagreb ovisi kako budu tekle pripreme . Početak godine je vrlo riskantan zbog viroza ili ozljeda usljed niskih temperatura . Tako sam i početkom ove godine potrefio i jedno i drugo pa otkazao već uplaćeni polumaraton .
   Uglavnom bazične pripreme su krenule . Preduvjet za ono što slijedi kasnije je dobra baza i ovog puta je mislim odraditi kako treba bez preskakanja , korekcija i kompromisa  . Sve u svoje vrijeme . Cilj mi je pomalo opet doći na razinu od prošle godine i  otrčati dobar slijedeći maraton u Ljubljani . Za sad pomalo dižem kilometražu jednim umjerenijim tempom trčanja . Planiram se ustaliti na nekih 60-etak kilometara tjedno , pa vidjet kako koljeno reagira . To bi bio neki minimum ako nešto očekujem na maratonu .
   Iako smo već dobro zagazili u zimu , vrijeme je više jesenje nego zimsko . Temperature su još prilično visoke za ovo doba , ali zato kiše nikako da prestanu . Dobra strana nezaposlenosti je ta da imam ipak više slobodnog vremena , pa mogu uvijek uhvatiti neku pauzu od kiše i odraditi trening . Ne volim kišu ni zimu i gotovo . Još kad se tome pridodaju kraći dani , viroze i gripe koji vrebaju iza svakog kantuna pogotovo . Ništa , idemo dalje do nekih jepših dana .

Ljubljana 2019

      Prošla su već tri tjedna od utrka u Ljubljani , a ja sam tek sad uhvatio malo vremena da napišem nešto i o tome . Ne znam jeli to fjaka , nedostatak inspiracije ili je i mene zahvatio penzionerski sindrom nedostatka vremena . To penzionerski je figurativno rečeno jer nisam u penziji nego na zavodu za zapošljavanje .  Kako stvari stoje sa navršenih 60 godina teško da će neki prihvatljiv posao uletjeti , a prihvatit bilo kakav posao mi ne pada na pamet . Da je potreba radio bih bilo šta , a pošto nije malo ću stat na loptu i odlučit kako dalje . I sad kad sam ostao doma sjetio sam se nekih svojih prijatelja penzionera kako kukaju da ništa ne stignu jer nemaju vremena . Tako i ja evo nikako da stignem napisati par rečenica .
   Uglavnom stigla je na red i Ljubljana . Rasterećen svih očekivanja oko nekih rezultata na put sam sa Mirom i Ozrenom krenuo već u petak automobilom . Zabavljeni Ozijevim pričama uspijeli smo fulati skretanje za Dol pri Ljubljani gdje su nas čekali Markoviči i završili neplanirano u Domžalama . Ipak brzo smo se snašli i došli do Joška i njegove obitelji koji su nas cijeli idući vikend mazili i pazili . Bilo je tu svega od ića i pića do puhanja svijećica na rođendanskoj torti . Pa ti sad trči .
  Nedjeljno jutro je osvanulo sa uobičajenom sumaglicom i niskom temperaturom .Kad smo oko osam sati prilazili startnim zonama ulice su već bile pune ljudi  ,tako da smo se prilično teško uspijeli probiti do najbliže zone i ući . Atmosfera je već bila na visokoj razini . Bubnjanje grupe Stroj Machine je dizalo adrenalin do maksimuma i svi su napeto isčekivali start utrke na 10 kilometara . Ja sam sa Mirom bio ušao u drugu zonu , pa sam je povukao sa strane kako nebi kočili brže trkače . Međutim kako je utrka krenula imali smo na početku problema sa zaobilaženjem još sporijih trkača . Planirao sam držati tempo od 5:45 za koji sam mislio da bi Mira mogla pratiti , ali prvi kilometar je vukla prilično živahno za 5:29 . Taman kad sam je mislio malo usporiti tempo se ustalio na oko 5:40 , pa sam je pustio da ide i sa strane pratio . Negdje malo prije petog kilometra učinilo mi se da malo popušta pa sam stao ispred i trasirao joj put držeći tempo . Po zvuku i frekvenciji njenih koraka točno sam znao gdje se nalazi iza mene i trebam li usporiti ili ne . Kad smo zašli u zadnji kilometar osjetio sam da malo teže diše . Pitam je može li , stiže kratki"  moram " . Sad se već sve jače čuje spiker na cilju , gledaoci glasno bodre i vidim da opet pojačava tempo . Grabi tih zadnjih stotinjak metara bez popuštanja i ulazimo u cilj . Čim je malo došla do zraka pita za vrijeme . Ooopa , ona koja je trubila da joj rezultat nije bitan pita za vrijeme . 56:58 ! Gotovo dvije minute brže nego prošle godine i osmijeh od uha do uha . Moj ovogodišnji cilj je odrađen i sad mogu otrčati svoj polumaraton u laganini tempu i uživati . Taman mi je preostalo dovoljno vremena da otrčim do auta i presvučem se u suhu odjeću . Sunce se odavno probilo i temperatura se popela na nekih dvadeset stupnjeva . Ulazim u box i tražim Joška koga sam mislio pratiti do dvadesetog kilometra u njegovom pokušaju da otrči maraton ispod četiri sata . Nema šanse . Gužva je prevelika . Prolazim na začelje i oučavam Gorana koji je bio na početku iduće zone . Krećem sa njim . Desetak kilometara trčimo skupa . Trčim lagano svojim tempom za maraton i uživam u atmosferi koja me okružuje . Neopterećen rezultatom sa zanimanjem pratim sve što se zbiva oko mene . Naprosto upijam sve pozitivne vibracije koje stižu od strane veselih i glasnih navijača , svirača i naročito djece koja djele petice uz rub staze . Na sedamnaistom kilometru sam čak stao i priuštio si jednu brzinsku masažu i krenuo polako prema cilju . Zadnjih stotinjak metara do cilja sam stigao u maloj grupici trkača . Publika je glasno bodrila , a ja sam veselo pozdravljajući lijevo i desno kao nekad Gebrselassie  prošao ciljnu ravninu . Rezultat nebitan , ali ipak sasvim solidnih 1:54:50 . Sa onih 56:58 sa Mirine utrke odličan trening . Baš sam uživao .

Opušteno

     Tjedan nakon Subotice protekao je u laganom treningu za oporavak , a nakon toga sam opet krenuo sa jačim treninzima .  Uzbrdice , malo intervala i dužinski treninzi tijekom slijedećih dva tjedna su odrađeni sa lakoćom što me razveselilo pa sam si već umislio da će do Ljubljane forma biti optimalna . Međutim već prve duže dionice u tempu polumaratona su mi poljuljale to uvjerenje . Već na polovici zacrtane dionice počinjale bi teškoće u praćenju zadanog tempa , a kraj bi bio živi užas . Možda je na to utjecalo  izuzetno toplo vrijeme popraćeno sparinom , a možda i dosta fizičkih poslova koje odrađujem ovih dana .  Uglavnom fizički umor je nešto što me ovih dana stalno prati . Nakon dva tjedna ovakvog maltretiranja odlučio sam prelomiti tri tjedna prije utrke kad bi trebao biti vrhunac priprema . Ako dionicu od osam kilometara tempom utrke ne izdržim do kraja u zadanom tempu odustajem od utrkivanja u Ljubljani . Kao za inat i taj dan je bilo prilično sparno ,  tako da sam već nakon tri kilometara stao sa strane i rezignirano zaključio da nema smisla dalje se mučit kad ne ide .Priključio sam se Miri u osmoj stazi i do kraja treninga je pratio u opuštenom trčanju . U Ljubljani ću dakle otrčati 10 kilometarsku utrku prateći Miru , a polumaraton ću možda krenuti i odraditi kao trening dužine uživajući u uvijek lijepoj tamošnjoj atmosferi . U skladu s tom odlukom odrađujem preostale treninge . Treniram sa Mirom u meni laganom tempu i uživam gledajući kako u prvoj stazi grabe Slaven , Dražen i naročito Ivan . Dečki odrađuju završne treninge maksimalno fokusirani i nadam se da će im se uloženi trud vratiti priželjkivanim rezultatima u Ljubljani . Ja ću do Ljubljane trčati u opuštenijem tempu , nakon toga možda malo odmoriti i krenuti izpočetka u novu sezonu i sa novim ambicijama . Ova godina je meni bila previše turbulentna sa ozljedama , poslom , hvatanjem forme što je nakraju dovelo do toga da nisam bio baš " čist " u glavi . A ako nisi čist u glavi nisi ni spreman za ozbiljno trčanje polumaratona , a kamoli maratona što mi je bio prvotni cilj za Ljubljanu .

Subotički polumaraton

      Na put smo krenuli po pasjoj vrućini . Temperature su tjednima bile preko 30 stupnjeva i nije bilo naznaka za bilo kakvom promjenom . Svakodnevno sam pratio dugoročnu prognozu , ali situacija je bila uvijek ista . Štoviše , za Suboticu su predviđali kulminaciju upravo taj vikend kad je utrka . Zbog kunjadinih poslovnih obaveza krenuli smo za Bajmok tjedan dana prije . Ako ništa drugo barem ćemo se malo priviknuti na tamošnju vrućinu . Malo sam se bojao gužvi po cesti jer se nedjeljom obično ljudi vraćaju s mora prema kontinentu pa sam krenuo ranije ujutro . Usput sa namjeravao kupit ENC uređaj , ali to je na kraju ispala nemoguća misija . Iako svugdje ističu da se uređaj može kupiti na svakoj naplatnoj kućici 24 sata na dan , uključujući vikende i praznike , na svakoj naplatnoj bi me njihovi djelatnici lagano otpilili sa porukom " žalite se upravi " . To me toliko iznerviralo da mi je momentalno nestala lagana uspavanost uzrokovana monotonijom vožnje po autocesti koja me držala do tada .  Granicu smo prešli u kasnim popodnevnim satima i izmučeni od dugog puta uputili se prema Bajmoku do kojeg nas je još djelilo kojih pedesetak kilometara . Krajolik isti kao i u Slavoniji od Osijeka prema Belom Manastiru . Polja zasađena  kukuruzom i suncokretom gdje god se okreneš . Kroz mnogo sela kroz koja put vodi velik broj zapuštenih kuća čiji su vlasnici očito negdje drugdje odlučili potražit sreću . Propale firme , posla nema , perspektiva nikakva i put pod noge prema Irskoj , Njemačkoj itd .
   Bajmok je mjesto od nekih osam tisuća stanovnika na sjeveru Bačke  tik do granice sa Mađarskom , negdje na pola puta od Sombora do Subotice . Mjesto kao da je izašlo iz filma " Salaš u Malom Ritu " ili iz neke pjesme Đorđe Balaševića . Uspavano i usporeno , njegovi najbolji dani su odavno prošli . Dva , tri kafića su mjesta svih društvenih događanja , svaki sa svojom stalnom postavom i više manje uvijek istom pričom . To je tjedan dana bila naša baza za aklimatizaciju na uvjete koji nas čekaju na utrci . Ja i Mira smo odradili tri treninga po najačem suncu kroz mjesto i bili glavna atrakcija .     Naročito Mira koja je trčala u laganom trkačkom bodiju . Kad sam u kafiću pitao zar nitko tu ne trči  rekreativno odgovor je bio "bio je jedan , ali taj je umro " popračeno smijehom . Ostatak vremena je prolazio uglavnom u ugodnom druženju sa kunjadom i njenim mužem uz dobar kulen i pivce , tako da sam čak i nakon iscrpljujuće utrke izmjerio dva kila više od svoje uobičajene težine .
   Iako sam svaku noć spavao kao beba , noć pred utrku nisam mogao oka sklopiti . Ništa mi nije smetalo . Ni komarci , ni vrućina , pogotovo ne uzbuđenje pred utrku , ali jednostavno nisam mogao nikako zaspati  do pred jutro . Uspio sam skrpati nekih dva sata sna , tako da sam se ujutro digao mamuran od nespavanja . Ni kava nije puno pomogla . Nakon laganog doručka krenuli smo prema Subotici .  Parking sam našao blizu startnog mjesta i krenuo malo razgledavati grad jer je ostalo više od dva sata do starta . Centar grada je jednostavno prekrasan . Impozantne građevine iz doba austrougarske  okružuju trg , korzo te veliki uređeni park sa fontanama . Sve je to u sklopu velike pješačke zone sa puno kafića i trgovina . A ono što je najvažnije puno , puno , puno HLADA . Namjerno sam naglasio to jer uz tako visoke temperature i sama šetnja bi bila vrlo neugodna , a kamoli utrkivanje . Dok sam se tako motao po centru malo po malo sam došao k sebi . Presvukao sam se i krenuo sa zagrijavanjem . Sad sam se već sasvim dobro osjećao i odlučio sam pratiti tempo trkača sa oznakom 1:45 za polumaraton . To je malo sporije od moje prvobitne namjere , ali niti sam skroz spreman , niti naspavan kako treba . Malo smo se pržili na suncu u očekivanju starta koji je kasnio , a temperatura je već bila 32 stupnja . Kad je konačno utrka krenula nastao je mali stampedo jer su krenuli zajedno i trkači na kraćim utrkama od 5 i 10 km . Zbog velikih temperatura organizatori su postavili okrepe sa pićem približno na svakih 2,5 kilometara . To se pokazalo spasonosnim rješenjem jer i pored toga što je veći dio staze išao kroz hladovinu , temperatura i sparina u zraku su se itekako osjećale . Prve kilometre utrke sam pretrčao sa lakoćom u predviđenom tempu i stao sam tek na petom kilometru srknut malo izotonika , ali već oko sedmog sam počeo sve teže trčati . Neispavanost je pomalo dolazila na naplatu i ja sam se osjećao sve umornijim . Kao prazna baterija . Više nisam razmišljao kako napraviti dobar rezultat , već kako završiti utrku , a da skroz ne puknem . Nisam stigao ni do pola , a već sam brojio svaki kilometar . Do kraja utrke  svaka je okrepna stanica bila moja . Izotonik ili gel sa vodom i obavezno polijevanje . Činilo se da nema kraja . Utješno je bilo to da je i ostalima oko mene bilo isto . Malo tko me pretekao , a po putu sam prestigao puno ljudi koji bi usput pukli i prohodali . Kad sam napokon vidio balon sa ciljem u daljini pokušao sam izvući još ono malo snage što je ostalo i ubrzati , ali nije baš išlo . Uletio sam kroz cilj kao prebijeni mačak . Žedan do iznemoglosti odmah sam slistio dva piva . Onako hladna klizila su kroz grlo sa lakoćom , ali žeđ je i dalje bila velika . Pojeo sam bananu i pokušao utažiti žeđ sa nasjeckanim narančama poslagaim na ledu . Onako hladne baš su mi pasale i slistio sam  možda dvadesetak komada . Dok sam čekao masažu poslao sam Miru po još jedno pivo . Uglavnom žeđ sam možda uspio riješiti , ali sve to što sam pojeo i popio poslije cilja uz gelove za vrijeme utrke je ubrzo izazvalo veliku mučninu . Nakon masaže toliko se pojačala da  sam legao u debelu hladovinu na nekoj pomoćnoj pozornici jer bih inače povratio . Tako sam ležao možda i sat vremena . Svaki put kad bi pokušao ustati mučnina bi se vratila . Mira me nagovarala da odem do obližnjeg ambulantnog kombija na infuziju što mi nije padalo na pamet . Polako sam došao k sebi , a još kad su me prozvali na razglas prilikom proglašenja po kategorijama sve je nestalo . Potrčao sam kao ptičica na pozornicu i popeo se na postolje . Drugo mjesto u kategoriji . Mora da mi se i guzica smijala od zadovoljstva .  Moje prvo postolje , a nadam se ne i zadnje . Teško izboreno , a time još draže . Nakon svega dojmovi sa subotičke utrke su odlični . Organizacija jednostavno sjajna . Bogati startni paketi unaprijed spremni za svakog trkača , tako da nigdje nije bilo dugog čekanja . Za sva pitanja vrlo susretljivi i uslužni . Sve je teklo kao po špagi , tako da ne čudi da je ove godine bilo duplo više trkača nego prošle godine . Malo je nezgodan termin utrke  jer su početkom devetog mjeseca još vrlo visoke temperature , ali nema veze vraćam se i dogodine definitivno .

Ljeto

      Nakon plitvičkog polumaratona uzeo sam si tjedan dana pauze od treninga i krenuo sastavljati plan priprema za jesen . Obično bi za šprancu uzeo Runningdidov plan priprema koji je još davno sastavio za klub i prilagođavao ga svojim potrebama , ali ovaj puta je slučaj bio ipak malo složeniji . Naime ove godine sam odlučio trčati polumaraton u Subotici koji je po terminu točno na polovici priprema za Ljubljanu . Datum 01.09. je termin koji bi za bilo koju utrku jednostavno preskočio . Ne volim trčati po velikim vrućinama , a drugi razlog je Ljubljana  . To mi je glavni cilj za jesen i tome je sve podređeno . Međutim ovaj put sam napravio izuzetak i to iz sasvim praktičnog razloga . Ženina sestra živi u Bajmoku , mjestu dvadesetak kilometara udaljenom od Subotice . Ima već skoro deset godina od kad smo ih zadnji put posjetili i unatoč stalnim pozivima nikako da se odlučimo na put . Stalno nešto iskrsne . Ili posao , ili unuci ili nešto treće uglavnom stalno sam odgađao put . I tako je bilo sve do prošle godine  kad sam vidio raspis za 2.subotički polumaraton . To me je odmah potaklo na razne kombinacije , koje međutim prošle godine nismo stigli ostvarili . Ove godine sam sve isplanirao na vrijeme . Kunjada i muž dolaze avionom kod nas na more ,  vraćaju se sa nama autom natrag , a ja i Mira nastupamo na utrci . Dvije muhe jednim udarcem . Dodatno su me ohrabrile lijepe i pozitivne ocjene za prošlogodišnju organizaciju utrke . Uglavnom da se nebi opet nešto premišljao , još prije Plitvica sam uplatio startninu za sebe i Miru . Sad nema više natrag . Ostalo je samo za posložit neki suvisli plan priprema . Zamisao je bila da u Subotici otrčim polumaraton , a u Ljubljani maraton . Do Subotice je bilo dva mjeseca za pripreme , što je prekratko ako bi krenuo od nule . Zato sam nakon Plitvica imao samo tjedan dana pauze , te sam  računao da ću malo ubrzanim pripremama uspijet uhvatit dosta dobru formu za polumaraton . Nakon toga bi mi ostalo dva mjeseca priprema za maraton . Malo nategnuto , ali ostvarivo kad bi sve išlo kao po špagi . To se naravno rijetko događa , pa tako i ovog puta . Čim sam krenuo sa raznim kombinacijama počeli su i kompromisi , a onda se sve razvodni . Ovog ljeta smo još čuvali unuke od starije kćerke da se nebi vucarali po dežurnim grupama u vrtiću i tako smo si drastično smanjili količinu slobodnog vremena . Sve su dodatno otežavale  nenormalno visoke temperature . Ni u šumi nije bilo lako trenirati , a kamoli na stadionu . Kako sam ovog ljeta puno vremena provodio na moru u vodi sa djecom ili plivajući , navečer sam na treningu bio prilično ispuhan . Uglavnom plan priprema je bio prilično poremećen , a naročito se to odrazilo na treninge dužine koji nisu prelazili 24 km . Zbog toga sam vrlo brzo odustao od planiranog maratona u Ljubljani i prijavio polumaraton . Ali prije toga je ostao za odraditi polumaraton u Subotici koji bi trebao pokazati koliko sam se unatoč svemu uspio spremiti .
    

Povratak

    Kad sam maloprije sjeo i pročitao što sam napisao u zadnjem postu , ostao sam iznenađen koliko je vremena prošlo od tada . Čitavih šest mjeseci nisam napisao ni slova . Istini za volju dogodilo se  za to vrijeme svašta i bilo bi materijala za pregršt postova , ali  jednostavno nisam bio nešto baš pri volji za pisanje . U vrijeme pisanja zadnjeg posta kriza u firmi je dostigla svoj vrhunac i postalo je  jasno da od spasa neće biti ništa . Ok , stečaj i gotovo . Ni prva , ni zadnja firma kojoj se to dogodilo , ali način na koji se to provelo je sramotan . Nisam tip koji pada u depresije ili slična stanja , ali sigurno je i to utjecalo na nedostatak inspiracije za pisanje . Ono što mi je između ostalog pomoglo da izbacim sve negativnosti iz glave u tim trenucima je upravo trčanje .                                                       Opet sam krenuo sa jačim treninzima i odlučio nastupiti na plitvičkom polumaratonu za kojeg sam se do tada dvoumio oko nastupa . Nije bilo više vremena za neke ozbiljnije pripreme , pa sam odlučio improvizirati i uhvatit čim bolju formu u ono malo tjedana što je ostalo do utrke . I pored svog truda dan utrke sam dočekao daleko od potrebne forme za jednu tako zahtjevnu stazu kao što je plitvička . Još u subotu kad sam pratio Miru na njenoj utrci od 5 km nisam bio načistu kako krenuti sutradan na polumaraton . Otrčati kao malo jači trening ili krenuti uobičajeno pa šta bude . Pucanj na startu je riješio sve dileme. Idemo spoznati svoje trenutačne granice i gotovo . Nizbrdicu od preko osam kilometara sam proletio i pored toga što sam pokušavao sačuvat čim više snage za teške uzbrdice koje slijede . Normalno ubrzo je to došlo na naplatu . Nakon dva kilometara uzbrdice koraci su otežali , zraka sve više falilo , a kao bonus je uletio i bodac u predjelu ošita zbog kojeg sam stao i prohodao dvadesetak metara dvoumeći se oko odustajanja . Srećom prilično sam tvrdoglav i nikakvo odustajanje nije dolazilo u obzir . Pogled na mnoštvo koje je prohodalo oko mene mi je dalo podstreka da krenem dalje . Malo po malo i bodac se povukao , a ja sam opet sve lakše trčao . Kad  je staza zašla u duboku hladovinu ni uzbrdica više nije toliko smetala , pa sam uspio postići sasvim pristojan ritam trčanja. Grabio sam uzbrdo i svako toliko prestigao nekog  , a najveći podstrek da izdržim mi je bio kad sam na najstrmijem dijelu staze prešao fra Tomu za kojeg znam da je bolji trkač od mene . Ali ne danas , jupiiii . Još veće iznenađenje je bio rezultat koji sam postigao . Bio je gotovo isti kao prije dvije godine kad sam otrčao potpuno spreman , što ipak pokazuje na određeni napredak u mom trčanju . Nakon silnog razočaranja zbog ozljede i svega što je slijedilo , bar malo zadovoljstva ove godine što se trčanja tiče . A sad malo odmora i novi početak sa pripremama za polumaratone u Subotici i Ljubljani .Kako je bilo u Subotici u idućem postu .

Olakšanje

   Kad sam nakon trotjednog laganog trčkaranja pokušavajući sanirati ozljedu napokon odustao od utrke u Zagrebu bio sam prilično razočaran .Baš sam se bio napalio na taj polumaraton . Sve je izgledalo super do ozljede , te bio sam uvjeren da bi  mogao poboljšati svoj osobni rekord i približiti se granici od 1:40 . Uz to sam planirao i ugodan vikend uz druženje sa kumovima u Zagrebu . Sad sam odustao i od puta . Jbg. ne ide na silu . Ozljeda je bilo i bit će . Treba se prilagodit tome i izvuć najbolje i iz takvih situacija . Prvobitno razočaranje sam ubrzo zamijenio osjećajem velikog olakšanja . Oslobođen rutine provođenja zacrtanog programa priprema , na treninge sam krenuo kako sam i započeo sa trčanjem . Opušteno i nesputano . Momentalno mi je jedini cilj saniranje ozljede kako treba i uživanje u trčanju bez plana . Instinktivno , kako mi pukne i ovisno o trenutnom raspoloženju . Od utrka sam odustao do jeseni . Eventualno ću otići na Plitvički maraton , ali to će više biti izlet i druženje . Nakon toga kreću opet ozbiljnije pripreme za jesen i Ljubljanski maraton . I'll be back .

Crna mačka 2

     A sve se činilo idilično . Kilometri su se nizali sve lakše , forma sve bolja , a čak je nestao i osjećaj koji me dugo pratio da kasnim desetak dana sa pripremama . Nakon što sam i laganu virozu prošao bez ikakvih posljedica gotovo sam bio siguran da ću napokon uspjeti odraditi zimske pripreme do kraja i potpuno spreman otrčati zagrebački proljetni polumaraton . Uljuljan u tom naletu samozadovoljstva uplatio sam startninu za sebe i Miru puno ranije od planiranog . Poslije se pokazalo da je to bilo  prilično glupo jer sam imao još gotovo mjesec dana vremena za uplatit po povoljnijoj cijeni . Uglavnom sad je na scenu stupila po drugi puta crna mačka ( naravno figurativno ) . Ili da lakše objasnim , kao kad sanjaš lijepi san pa te na najboljem dijelu nešto probudi .
   Odrađivao sam lakši tjedan pred udarnim  djelom priprema . Tog četvrtka sam odradio 5 puta 1200 metara sa pauzama od minute  i sve je prošlo u najboljem redu  . Stao sam popit malo tekućine i krenuo lagano sa hlađenjem kad sam osjetio zatezanje zadnje lože u lijevoj nozi uz laganu tupu bol u butini . Uvjeren da je to samo prolazno nisam se previše zamarao sa time , ali već iduće jutro se raspoloženje promijenilo . Bolilo je i kod hodanja i tako nekoliko dana . Nakon toga se bol javljala samo prilikom malo ozbiljnijeg trčanja , ali nikako da prođe skroz .Dva tjedna sam uglavnom trčkarao lagano nadajući se da će bol proć i da ću se ipak nekako uspijeti  pripremiti za utrku , ali bezuspješno . Sto puta sam prepravljao program priprema , dok me u trećem tjednu nakon ozljede nije potrefila i bol u grlu i prsima praćena temperaturom .Tad sam napokon prelomio i definitivno odustao od utrke . Nema smisla forsirati  kad ne ide . Očito mi taj Zagreb nije bio suđen .

Crna mačka

    Pojedinci često znaju uzroke za nezgode koje im se dogode potražiti u raznoraznim  praznovjernim vjerovanjima , nadnaravnim silama itd  .  Jedno takvo vjerovanje je i da crna mačka koja ti prođe preko puta kojim ideš donosi nesreću .
   U nedjelju sam zbog planiranog odlaska u ribolov izokrenuo svoj uobičajeni nedjeljni raspored treninga . Obično se dobro naspavam , doručkujem i oko 11 sati kad se hrana slegne , krenem otrčati svoj trening dužine . Ovog puta sam već oko 8 sati na zaobilaznici grabio prema Verudeli . Obzirom na prilično intenzivne treninge tokom tjedna u trening dužine sam krenuo sa namjerom da ga otrčim u nešto umjerenijem tempu oko 5:30 .Tako je i bilo prvih deset kilometara dok nisam sreo Dražena i nastavio sa njim sljedećih deset . Iako smo se dogovorili da ćemo se držati mog planiranog tempa , ubrzo smo malo po malo došli na oko 5:10 minuta po kilometru i tako otrčali do kraja . Uglavnom treningom sam bio jako zadovoljan . Još jednom sam se uvjerio da je puno lakše održavati brži tempo trčeći u društvu nego sam .
   A sad da se vratim na crnu mačku . Negdje oko osmog kilometra dok sam ulovio zalet na nizbrdici pored hotela Park u jednom trenutku jedna crna mačka mi je pretrčala cestu . Dobro raspoložen u zajebanciji sam pljucnuo preko ramena i sa smješkom smišljao raznorazne nezgode koje bi mi se mogle dogoditi na treningu . Normalno nije se dogodilo ništa , naprotiv trening je bio vrlo uspješan . Kad sam stigao doma na brzinu sam jeo i krenuo se spremati za ribolov . Kako sam sve radio u žurbi , normalno zaboravio sam na ješku i vraćao se doma po nju . Kad sam napokon sve uzeo dok sam čekao prijatelja da prođe po mene nespretno sam odložio štap za pecanje koji je pao i slomio vrh . Zbog toga sam morao pecati iz ruke i kriviti se na brodu hvatajući najpovoljniji položaj . Kako je bilo prilično hladno ubrzo sam posegnuo za ruksakom i uvidio da sam zaboravio uzeti topli prsluk , tako da sam navukao prehladu . Da sve bude još gore ni riba nije nešto naročito grizla . U šali sam spomenuo crnu mačku i dobro nasmijao prijatelje . Normalno da ne vjerujem u crne mačke i slične gluposti . Da sam malo bolje isplanirao vrijeme sve bi stigao bez žurbe i nezgoda koje su uslijedile . Uostalom ni ta mačka nije bila baš crna , već siva .
  
 

2018

    Evo istekla je i 2018. godina . Zadnji trening je odrađen i može se podvuć crta što se tiče kilometraže . Malo mi je glupo jer se ne poklapa sa krajem nekog ciklusa priprema ili utrka , ali nekako se najlakše zbraja i prati . Tako sam 2017. godine imao istrčanih 2050 km i po planu sam u 2018. godini trebao istrčati malo više . Međutim kako rjetko kad sve ide kako si zamislimo , tako je i taj plan zbog viroze i drugih nekih sitnica pao u vodu . Kad sam sve zbrojio ispalo je točno 2018 kilometara . Isprva nisam ni skužio podudarnost sa kalendarskom godinom koja je upravo istekla . Uglavnom dosta bizarna slučajnost .
   Za ovu godinu mislim ipak istrčati dosta više , a za kasnije nikad se nezna . Nebih imao ništa protiv da npr. 2060. godine istrčim 2060 kilometara . Ako se potrefi častim sve na stadionu pivom i slanim kiflicama .
  P.S. Puno zdravlja i sreće te lake noge u 2019. godini !