Trčiš ??? A zašto ?

     Najvjerojatnije je svima koji rekreativno trče barem jednom postavljeno pitanje " trčiš ??? A zašto? ". Meni je postavljeno nedavno , a siguran sam da ću ga čuti još koji puta ,  bez obzira što je rekreativno trčanje posljednjih godina postiglo veliku popularnost i masovnost . Raznorazne škole trčanja privlače sve veći broj polaznika . Sasvim sigurno je dio njih privučen i činjenicom da je trčanje danas " in " iliti " fancy " ( idu mi na živce ti engleski izrazi koji se stalno forsiraju ) i da jednostavno moraju biti dio tog pokreta  , ali će oni najvjerojatnije ubrzo odustati i prijeći na neku novu zanimaciju ( možda u lov na pokemone ). Ostati će oni ( vjerujem većina ) koji su krenuli trčati kako bi zadovoljili vlastite potrebe za kretanjem , rekreacijom , smanjenjem stresa te općenito brigom za održavanjem dobrog tjelesnog i mentalnog zdravlja. Takvo je stanje što se tiče trčanja danas , no nije uvijek bilo tako .
    Negdje do sedamdesetih godina prošlog stoljeća sportska rekreacija kakvu danas poznajemo praktički nije postojala. Podrazumijevalo se da je sport za  mlade ( osim profesionalnih sportaša , ali oni nisu dio ove priče ) dok ne završe školovanje , a nakon toga se treba uozbiljiti i zaposliti . Za rijetkima koji su se bavili trčanjem rekreativno  ljudi bi se u čudu okretali , jer " zašto bi netko trčao tek tako bez veze . Očito mu nisu sve ovce na broju " . Smatrani su besposlenim čudacima . Uobičajene primjedbe su bile u stilu "vidi se da nema pametnijeg posla , idi radit nešto , ako nema šta za radit neka se meni javi " i slično .
Nekako  u to vrijeme dolazi u svijetu do velikih promjena u načinu života , rada , standarda , te se kod ljudi javlja potreba za kvalitetnije provedenim slobodnim vremenom , kretanjem te općenito brigom za vlastito stanje .
   Sve je krenulo sa joggingom . Inicijator tog pokreta je novozelandski atletski trener Arthur Lydiard ( po najvećoj reviji za trčanje Runners Word najveći trkački trener svih vremena ) koji je razvio koncept trkačkog treninga izdržljivosti kojeg je nazvao jogging . Taj koncept je pokazao odlične rezultate
kod jedne njegove grupe u kojoj su bile osobe koje su preživjele srčani udar , pretile osobe te općenito osobe srednjih  i poznih godina sa zdravstvenim problemima . Taj koncept koji se bazirao na laganom dugom trčanju je poslije atletski trener Bill Bowerman predstavio u SAD - u gdje je ubrzo postao najpopularniji i najmasovniji vid rekreacije . Kasnije se to proširilo po cijelom svijetu .
   Kod nas su početkom osamdesetih godina počele nicati trkačke sekcije pri radničkim sportskim društvima , međutim popularnost i prihvaćenost takvog oblika sportske rekreacije je do nedavno vrlo sporo rasla za razliku od Slovenije , što se vidi i po broju rekreativaca u odnosu na broj stanovnika ,  broju utrka ,atmosferi na utrkama itd.
  Svijest i sportska kultura se ipak mijenjaju , ali polako . Stoga ne treba čuditi pitanje sa početka ovog teksta .Neki ga postavljaju iz dobroćudne znatiželje , a neki sarkastično . Ovim prvima se potrudim objasniti što bolje mogu ( tko zna možda i oni krenu trčati ) , a ovim drugima kratko odgovorim " JER MOGU I HOĆU ".

Lake noge

  Kakvo ime dati blogu u kojem će se pisati uglavnom o trčanju i stvarima koje ga prate . Namjera mi je pisati iz perspektive jednog prosječnog rekreativnog trkača o ciljevima , greškama , promišljanjima itd., a vezano za trčanje i sve što ga prati. Pa dakle koje ime bi dobro pasalo ? Prvo mi je palo na pamet " Trkačko pleme " , pa sam guglajući ( ili se piše googlajući , a bo ?) našao hrpu grupa sa tim imenom . Čak je i jedna knjiga maslovljena tim imenom ( John Manners - Running tribe ) . Poslije sam razmišljao o "Ptica trkačica " , " Trkaća kokoš " i tkozna koliko još drugih  preambicioznih ili preglupih imena dok nisam čuo priču o indijanskom plemenu koje nastanjuje područje visoravni na preko 3000 m nadm.visine na planinama Sierra Madre u Meksiku. Zbog uvjeta u kojima žive ( velike udaljenosti između izoliranih sela , lov itd. ) još od pojave konkvistadora   njihova kultura , rituali i svakodnevni život  se temelje na trčanje koje je za njih način života , a njihova izdržljivost je nenadmašna.
  Španjolski misionari su im nadjenuli ime Tarahumari , ali oni sebe nazivaju Raramuri što po nekim prijevodima znači "lakih nogu " ( light of foot ).
     Bingo ! Ime koje ne može biti bolje . To je najbolji opis stanja kad se krečeš sa lakoćom i imaš osjećaj kao da ni ne dodiruješ tlo pod sobom , a trčanje ti predstavlja užitak .