Tri tjedna su prošla od zadnjeg posta , a život nam se u međuvremenu izmijenio skroz na skroz . Ova trakavica sa corona-virusom je poprimila gotovo apokaliptične razmjere . Situacija se mijenja drastično gotovo svakodnevno . I dok smo tada još raspravljali o tome jesu li "Wings for life " prerano otkazani , samo par dana kasnije kao nešto najnormalnije smo primili vijest da se olimpijske igre odgađaju za iduću godinu . Predviđanja da će epidemija biti kratkog trajanja pokazala su se pogrešna . Još se ni ne nazire vrhunac širenja virusa , a kamoli kraj .
Već tri tjedna radim od kuće . Nekako u isto vrijeme je stupilo na snagu ograničenje kretanja po javnim površinama , tako da praktično izlazim samo ako treba do trgovine . Planirao sam napraviti dvotjednu pauzu od trčanja u petom mjesecu , ali s obzirom na razvoj situacije pauzu sam započeo odmah . Prvi tjedan kod kuće je bio prilično šizoidan . Trebalo je proć par dana da se uopće naviknem na ograničeno kretanje , mjere zaštite na svakom koraku i neizvjesnost . Rad preko računala kod kuće je zahtijevao dosta uhodavanja i živaca dok nije napokon krenuo donekle normalnim tokom . Da stvar bude još gora pobrinula se bura . Tjedan dana je puhala divljački tako da nisam praktički izlazio ni u dvorište . Osjećao sam se kao gardelin u zlatnom kavezu . Nedostajala mi je čak i najobičnija dnevna šetnja do ureda i nazad , a o trčanju da ne govorim .
Nakon tog prvog tjedna malo po malo sam se počeo navikavati na trenutno stanje . Bura je napokon stala pa sam mogao popodne malo se zabavljati po vrtu . Noge bi protegao malo berući šparuge ili šetajuči Neru po šumi. Od trčanja još ništa , ali sam opet krunuo sa vježbama za jačanje trupa . Po cijele dane sijedim pred računalom i bez vježbanja mislim da bi ubrzo imao opet problema sa leđima . Uglavnom tako je prošao i drugi tjedan . Sad sam mogao opet počet sa trčanjem . Problem je kako i gdje . Stadion je zatvoren . Nisu dozvoljena okupljanja na javnom mjestu , pa policija zna upozoravati i tjerati . Kako mi se neda dolaziti u neugodne situacije , prvih par dana bi na brzinu pred mrak istrčao malo pustim ulicama po periferiji grada . Zbog stalnog zagledavanja da ne naletim na policiju osjećao sam se kao ilegalac za vrijeme okupacije . Zbog toga sam kao i moj stari četrdeset i treće krenuo u šumu . A di ćeš bolje nego u Šijani . Bezbroj staza gdje možeš opušteno trčati do mile volje i bar na trenutak zaboraviti na zbilju i život u zlatnom kavezu .
