Prošla su već tri tjedna od utrka u Ljubljani , a ja sam tek sad uhvatio malo vremena da napišem nešto i o tome . Ne znam jeli to fjaka , nedostatak inspiracije ili je i mene zahvatio penzionerski sindrom nedostatka vremena . To penzionerski je figurativno rečeno jer nisam u penziji nego na zavodu za zapošljavanje . Kako stvari stoje sa navršenih 60 godina teško da će neki prihvatljiv posao uletjeti , a prihvatit bilo kakav posao mi ne pada na pamet . Da je potreba radio bih bilo šta , a pošto nije malo ću stat na loptu i odlučit kako dalje . I sad kad sam ostao doma sjetio sam se nekih svojih prijatelja penzionera kako kukaju da ništa ne stignu jer nemaju vremena . Tako i ja evo nikako da stignem napisati par rečenica .
Uglavnom stigla je na red i Ljubljana . Rasterećen svih očekivanja oko nekih rezultata na put sam sa Mirom i Ozrenom krenuo već u petak automobilom . Zabavljeni Ozijevim pričama uspijeli smo fulati skretanje za Dol pri Ljubljani gdje su nas čekali Markoviči i završili neplanirano u Domžalama . Ipak brzo smo se snašli i došli do Joška i njegove obitelji koji su nas cijeli idući vikend mazili i pazili . Bilo je tu svega od ića i pića do puhanja svijećica na rođendanskoj torti . Pa ti sad trči .
Nedjeljno jutro je osvanulo sa uobičajenom sumaglicom i niskom temperaturom .Kad smo oko osam sati prilazili startnim zonama ulice su već bile pune ljudi ,tako da smo se prilično teško uspijeli probiti do najbliže zone i ući . Atmosfera je već bila na visokoj razini . Bubnjanje grupe Stroj Machine je dizalo adrenalin do maksimuma i svi su napeto isčekivali start utrke na 10 kilometara . Ja sam sa Mirom bio ušao u drugu zonu , pa sam je povukao sa strane kako nebi kočili brže trkače . Međutim kako je utrka krenula imali smo na početku problema sa zaobilaženjem još sporijih trkača . Planirao sam držati tempo od 5:45 za koji sam mislio da bi Mira mogla pratiti , ali prvi kilometar je vukla prilično živahno za 5:29 . Taman kad sam je mislio malo usporiti tempo se ustalio na oko 5:40 , pa sam je pustio da ide i sa strane pratio . Negdje malo prije petog kilometra učinilo mi se da malo popušta pa sam stao ispred i trasirao joj put držeći tempo . Po zvuku i frekvenciji njenih koraka točno sam znao gdje se nalazi iza mene i trebam li usporiti ili ne . Kad smo zašli u zadnji kilometar osjetio sam da malo teže diše . Pitam je može li , stiže kratki" moram " . Sad se već sve jače čuje spiker na cilju , gledaoci glasno bodre i vidim da opet pojačava tempo . Grabi tih zadnjih stotinjak metara bez popuštanja i ulazimo u cilj . Čim je malo došla do zraka pita za vrijeme . Ooopa , ona koja je trubila da joj rezultat nije bitan pita za vrijeme . 56:58 ! Gotovo dvije minute brže nego prošle godine i osmijeh od uha do uha . Moj ovogodišnji cilj je odrađen i sad mogu otrčati svoj polumaraton u laganini tempu i uživati . Taman mi je preostalo dovoljno vremena da otrčim do auta i presvučem se u suhu odjeću . Sunce se odavno probilo i temperatura se popela na nekih dvadeset stupnjeva . Ulazim u box i tražim Joška koga sam mislio pratiti do dvadesetog kilometra u njegovom pokušaju da otrči maraton ispod četiri sata . Nema šanse . Gužva je prevelika . Prolazim na začelje i oučavam Gorana koji je bio na početku iduće zone . Krećem sa njim . Desetak kilometara trčimo skupa . Trčim lagano svojim tempom za maraton i uživam u atmosferi koja me okružuje . Neopterećen rezultatom sa zanimanjem pratim sve što se zbiva oko mene . Naprosto upijam sve pozitivne vibracije koje stižu od strane veselih i glasnih navijača , svirača i naročito djece koja djele petice uz rub staze . Na sedamnaistom kilometru sam čak stao i priuštio si jednu brzinsku masažu i krenuo polako prema cilju . Zadnjih stotinjak metara do cilja sam stigao u maloj grupici trkača . Publika je glasno bodrila , a ja sam veselo pozdravljajući lijevo i desno kao nekad Gebrselassie prošao ciljnu ravninu . Rezultat nebitan , ali ipak sasvim solidnih 1:54:50 . Sa onih 56:58 sa Mirine utrke odličan trening . Baš sam uživao .
Nema komentara:
Objavi komentar