petak, 28. prosinca 2018.

Prava mjera

   Kao za sve u životu tako je i za trčanje potrebno naći pravu mjeru da bi ono bilo uspješno i ispunilo nas zadovoljstvom . To često nije baš lako i svaki će trkač imati neku svoju teoriju koje se drži i koju smatra jedino ispravnom . Naravno tu ne mislim na profesionalce , već na rekreativne trkače  .
    Kod rekreativaca najlakše je onima koji trča isključivo iz zdravstvenih ili estetskih razloga kao npr. održavanje linije , kondicije , rasterećenje od stresa i slično . Ne trebaju im posebni programi i nije im toliko važna kilometraža ni intenzitet trčanja koliko činjenica da su u pokretu i na svježem zraku . Ne zanimaju ih natjecanja , plasmani ni postignuta vremena .
   Za razliku od njih postoje rekreativci ( tu ubrajam i sebe ) koji osim gore navedenih razloga za trčanje posjeduju i određeni natjecateljski poriv . Naravno nemaju svi iste predispozicije ni ambicije što se trčanja tiče . Uzak krug trkača može računati na pobjede na raznim  takmičenja , dok je ostalima izazov nadmetanje sa trkačima podjednakih mogućnosti ili istrčavanje nekog priželjkivanog vremena . Uglavnom svako si nađe neki cilj koji ga tjera da istražuje granice svojih mogućnosti i za to naporno trenira . Pri tome  nije lako odrediti pravu mjeru koja  mu treba omogućiti da dostigne onaj svoj maksimum u datom trenutku , a da pritom izbjegne moguće ozljede .Mnogo je tu faktora o kojima to ovisi , a jedan od glavnih su sigurno godine . Netko će reći da godine nisu važne , ali to nije baš tako . Sigurno nisu važne kad je glava u pitanju tj. karakter  , ali kad su u pitanju kosti , mišići , ligamenti itd. godine sigurno igraju veliku ulogu . Naravno od pojedinca do pojedinca razlike mogu biti velike. Ipak mislim da je istrošenost tijela prosječnog šesdesetogodišnjaka puno izraženija nego kod nekog prosječnog tridesetogodišnjaka . Samim time mu je i vrijeme potrebno za oporavak nakon određenog napora veće .Da puno ne filozofiram uzet ću sebe za primjer .
    Prije par mjeseci utrčao sam u šesdesetu ( doslovno , naime na rođendan sam trčao polumaraton u Ljubljani ) i po mom subjektivnom mišljenju sasvim dobro se nosim sa svojim godinama . Prije nekih pet godina počeo sam rekreativno trčati , a prije četiri sam imao laparaskopski zahvat na desnom koljenu zbog problema sa meniskusom . Gotovo cijelu godinu nakon zahvata osjećao sam laganu tupu bol pri malo većem opterećenju , dok napokon nije bol sasvim nestala . Primijetio sam da mi naročito smetaju oštri šprintevi , tako da ih od tada izbjegavam . Prvi polumaraton sam istrčao godinu dana nakon samog zahvata ( 1:46:51 Ljubljana ) , a godinu nakon toga i svoj prvi maraton ( 4:08:09 Ljubljana ) . To su mi postali neki orijentiri prema kojima sam si postavio buduće ciljeve u trčanju . Runningdidove klupske programe priprema prilagodio sam prema svojim trenutačnim mogućnostima i tako se pripremao zadnje dvije godine . Kako bi što više odmarao koljeno tjedno uglavnom imam tri jača treninga . Eventualno ubacim još jedan lagani tu i tamo . Tako sam počeo dok sam još osjećao lagano bol te nastavio sve do danas . Što se zimskih priprema tiče teško je nešto konkretno zaključiti jer ih zbog raznih viroza ili izuzetno lošeg vremena gotovo nikad ne odradim kako je planirano do kraja . Zato ću se osvrnuti na ljetne pripreme . Kao glavni cilj si uvijek postavim utrku u Ljublajni koja se održava  zadnje nedjelje u  listopadu .
   Prošle godine mi je cilj bio otrčati maraton ispod četiri sata . Pripremao sam se 20 tjedana i za to vrijeme pretrčao 915 km , za prosjek od 46 km tjedno . Od toga sam 10 tjedana imao po četiri treninga  , a ostalo po tri treninga tjedno . Najveća tjedna kilometraža mi je iznosila 62 km u vrhuncu priprema . Što se tiče treninga dužine ,16 su bila preko 20 km , od toga 6 preko 30 km ( najviše 34 km ) . Na osnovu tih  priprema uspio sam otrčati dosta ujednačenu utrku , sa tek blagim padom tokom zadnjih 5-6 km . Vrijeme 3:48:41 je bilo i iznad svih mojih očekivanja .
   Ove godine sam si zacrtao poboljšat vrijeme na polumaratonu . Zimske pripreme nisam odradio kako sam planirao zbog viroze i na polumaraton u Izolu sam otišao bez nekih velikih očekivanja . Međutim dosta zahtjevnu stazu sam otrčao iznenađujuće dobro za 1:44:04 i pun elana sastavio plan za Ljubljanu .
Pripreme su opet trajale 20 tjedana . Otrčao sam ukupno 821 km , za prosjek od 41 km tjedno . 14 tjedana sam odradio po 3 treninga , a 6 tjedana po 4 treninga tjedno . Najveća kilometraža tjedno je iznosila 54 km na vrhuncu priprema . Istrčao sam 12 dužina preko 20 km , najviše 24 km . Utrku sam po otežanim uvjetima zbog kiše otrčao za 1:43:00 što me samo donekle zadovoljilo , jer mislim da sam bio spreman za 1-2 minute bolje vrijeme .
   Nakon svega što zaključiti ? Pripreme sam uspio odraditi do kraja bez ozljeda , otrčao sam sve isplanirano i na kraju sam se osjećao spreman i pun samopouzdanja . Valja naglasiti da sam svaki četvrti tjedan odradio lakše kako bi se dodatno odmorio .E sad , da li bi efekt bio puno bolji da sam tjedno otrčao još 10-20 km više veliko je pitanje .Možda bi bio još spremniji , a možda bi zaradio neku ozljedu . Ovime sam zadovoljan i sigurno mi nije žao što nisam više forsirao . Uostalom ovako mi je ostalo više vremena za sve ostalo u životu . I sad nakon svega , ciljevi su se opet promijenili . Letvica se povisila i sad ciljam polumaraton otrčat brže od 1:43 ( svaka mala te rine naprijed , a  crvena krpa je ispod 1:40 ) , a maraton ispod 3:45 . Izgleda kao mali pomak , ali treba i za to dosta truda . Sa dosadašnjim treningom mislim da sam došao blizu plafona i vrijeme je da se nešto promijeni ako želim napredovati . Pojačati intenzitet dosadašnjih treninga , povećati kilometražu sa dodatnim danom trčanja i koliko , pitanje je sad .

Nema komentara:

Objavi komentar