Subotički polumaraton 2021 - kako mi se ukazao John Lennon

        Prošlo je već mjesec dana od utrke , ali kad sam je već najavljivao napisati ću par rečenica i o tome .          

      Stigao je i taj dan . Nakon dugog isčekivanja napokon se opet utrkujem . Na ranije održanim utrkama ove godine mi se nije išlo jer je situacija sa koronom  još bila previše nesigurna . Na put sam krenuo prepun nedoumica . Bilo mi je jasno da nisam spreman sto posto . Osjećao sam da mi fali još koji tjedan treninga . Općenito tjedna kilometraža mi je bila prilično skromna , ali šta je tu je . Najviše sam se pribojavao vrućine za vrijeme utrke . Prije dvije godine sam trčao na 32 stupnja i riknuo . Uvjerljivo najteža utrka ikad . Staza idealna , a rezultat gori nego po brdima Plitvica . Ove godine je u Subotici cijelo ljeto bilo oko 38 stupnja i da je tako ostalo neznam kako bi se proveo . Srećom tjedan dana prije utrke nakon par dobrih pljuskova  temperatura se ipak spustila ispod 30 . Unatoč najavljenoj kiši , jutro je osvanulo obasjano suncem . U centru grada stigao sam dosta ranije zbog parkinga . Prošetao sam do startnog mjesta , pogledao  malo dječje utrke i krenuo sa zagrijavanjem . Usput sam malo proučavao ostale takmičare koji su se kao i ja zagrijavali u očekivanju starta . I odjednom u tom šarolikom mnoštvu ugledam Johna . Duga kosa i brada , naočale . Jbt , John Lennon glavom i bradom . Dobro , više je ustvari onako visok i sijed ličio na druida Čudomiksa iz stripa Asterix , ali Lennon mi je prvo pao na pamet pa neka tako ostane . Lakonski sam zaključio da je šteta što je starija kategorija jer bi ga sigurno pobijedio . Uglavnom utrka je startala i prvih dvijestotinjak metara sam morao uložiti dosta truda da izbjegnem sudar i pad u uskom prostoru startne ravnine . Iz nekog razloga znanog samo organizatoru  start za 5 , 10 i 21 km je postavljen u isto vrijeme i to je u biti jedina zamjerka . Obzirom da je sve ostalo besprijekorno to ćemo zanemariti . Uostalom čim se skrenulo sa šetališta u široku ulicu gužva se razrijedila i prava utrka je mogla početi . Osjećao sam se dobro i odlučio držati tempo oko 5 min/km , pa dok izdržim . U mnoštvu trkača koji su zujali čas brže čas sporije uočio sam jednu trkačicu koja je držala konstantan tempo sličan mome , pa sam je odlučio pratiti . Imala je lijep stil trčanja , lagan poput gazele .Podsjetila me na Ivana Runningdidu . Nizao sam kilometre tako s lakoćom negdje do okretišta na 14 kilometru , kad sam počeo osjećati prve znakove umora . Sad je već trebalo dosta truda za održavati taj tempo . I taman malo prije okretišta ugledam Lennona kako piči sve u šesnaist u suprotnom smjeru . U glavi sam na brzinu izračunao da je dobrih šestotinjak metara ispred mene . Uh , kako sam samo loše procijenio Johna prije starta . Do sedamnaistog kilometra sam nekako uspijevao držati tempo , a onda sam morao stati i dobro potegnuti vode . Hvatajući zrak između gutljaja promatrao sam kako " gazela " odmiče sve više u daljinu .Nakon toga trebalo mi je dosta truda da opet uhvatim koliko toliko pristojan tempo. Kako se kraj približavao opet sam povratio željeni tempo , te prije cilja ubrzao i prestigao grupicu ispred sebe . Među njima je bio i tip koji je na zagrijavanju najavljivao tempo od 4:35 . Pred samim ciljem  čujem Miru kako navija , mahnem joj i  ulijećem u cilj . Za razliku od pretprošle godine nisam pretjerano umoran  . Sad slijedi ono najbolje . Masaža , hladno pivo , voće , kolači . Subotica se opet iskazala u najboljem svijetlu . Kad su me prozvali na pozornicu za drugo mjesto u  kategoriji uslijedilo je novo iznenađenje . Popnem se na postolje  , okrenem se da  pogledam tko stiže kao pobjednik , a kad ono John Lennon .

      Kasnije sam malo proguglao i ustanovio da je moj famozni John Lennon ustvari Zoran Janković , čovjek koji ima u nogama više od sto maratona od kojih preko osamdeset ispod 3 sata . Bravo majstore .

Novi izazovi

   Kaže se da i pršut ako se jede svaki dan ubrzo dosadi . Ne znam za pršut , ali to se pokazalo točnim kad je trčanje u pitanju . Nakon nekoliko mjeseci laganog i neobaveznog trčanja nekako mi je postalo monotono , pa sam počeo pomalo sa malo jačim i raznovrsnijim treninzima . Zima je prolazila i počeli su i prvi raspisi za utrke . Ono što je meni interesantno kao npr. Wings for life ili Istrski maraton i dalje su ostali na virtualnoj razini , tako da sam odustao od tih proljetnih utrka .  Odlučio sam se spremati za Suboticu koja je po raspisu krajem kolovoza i možda za Ljubljanu u listopadu , pa šta bude . Trčanje po ljeti i visokim temperaturama mi se ni malo ne dopadaju , ali prekrasna iskustva od prije dvije godine sa subotičkog polumaratona su ipak presudila . Odluka je pala i sad je samo trebalo  dobro se pripremiti za to . Ako je nešto gore od utrkivanja po ljeti , onda je to definitivno treniranje po ljeti . Utrku ćeš i četveronoške završiti za manje od dva sata ,ali za dobre pripreme treba cijelo ljeto izdržati te pasje vrućine . Ove godine kao za inat  nisu padale ispod 30 stupnjeva , pa ko voli nek izvoli . Ja baš ne volim , ali ko mene pita . Uostalom sam sa si to namjestio . 

   Donijeti odluku je bilo najlakše , kao i sastaviti program priprema  .  Ali sprovesti ga to je već nešto drugo . Kad bi započinjali večernji treninzi na stadionu , pola staze je još bilo pod suncem . Temperatura oko 30 stupnjeva . Nisi ni krenuo sa zagrjavanjem , a mozak ti već lagano kuha i jedva čekaš da dođeš u onaj dio staze koji je u hladu . Trebalo je dosta upornosti za odraditi veći dio zadanog programa . Kad  kažem veći dio , znači da ga jednostavno nisam uspio odraditi do kraja pod tim uvjetima . Malo skratiš tu , malo smanjiš tamo i na kraju to fali na utrci . 

    Treninzi dužine su posebna priča . Sve sam ih odradio u šumi . Jednostavno mi se nije dalo ustajati prije 6 ujutro da bih izbjegao trčanje po jakom suncu na cesti . Osim toga problem bi bio i nadomjestak izgubljene tekućine tijekom trčanja .  Nema baš mnogo mjesta gdje mogu dobiti vode , a mrzim nosit  za pojasom jer jednostavno ne volim kad mi nešto klepeta dok trčim . I tako sam cijelo ljeto nedjeljom trčao u Šijani . Trči se po hladu , temperatura je nešto niža nego po suncu , ali je teren dosta zahtjevan . Uzbrdo , nizbrdo , malo lijevo pa desno , zemlja pa kamenje prekriveno lišćem i tako cijelo vrijeme .  Moraš stalno biti skoncentiran kako se nebi protegao koliko si dug i širok . To mi se desilo u par navrata prijašnjih godina i to obično pri kraju treninga kad bi se malo opustio . 

Okupili bi se oko 7:30 i polako krenuli . Temperatura bi već bila oko 28 stupnja , ali je u hladovini  sasvim ugodno . Kad kažem ugodno mislim za šetnju . Kad bi krenuli sa trčanjem taj osjećaj ugode bi se ubrzo rasplinuo , kao da ga nikad nije ni bilo . Pogotovo za vrijeme južine kad bi sparina bila na vrhuncu . Krenuli bi lagano i čavrljali usput o svemu i svačemu . Koraci teški , neusklađeni kao da nikad nisam trčao . Poput starog dizelaša čiji klipovi klopoću dok se dobro ne podmažu tako je i meni na početku . Ubrzo sve sjeda na svoje mjesto , korak postaje lagan i trčanje ugodno . Sve super , sve pet .  Lagano ubrzavam do svog uobičajenog tempa za dužine i stižem do polovine staze od 5 km . Počinje biti sve toplije . Osjećam da mi je dres skroz mokar od silne vlage u zraku . Skrećem nizbrdo po šumskom putu razlokanom još od proljetnih kiša . Tu se mora biti posebno oprezan jer jedan krivi korak može dovesti do prilično bolnog pada . I dok tako trčim kao po jajima , osjećam znoj kako klizi po čelu , prelazi s unutrašnje strane naočala i završava svoj put ravno u oko . Peče . Stiščem kapke i pokušavam žmirkajući na drugo oko nastaviti dalje . Ubrzo znoj kapne i u drugo oko . Nema druge nego poput žmigavca otvarat i zatvarat oči u trku  kojih desetak metara dok  peckanje ne prestane . Sad kad je i to prošlo nastavljam dalje . Nakon nekih desetak kilometara stajem piti . Na meni je sve mokro . Skidam dres i nastavljam dalje . Ovako gol do pojasa sasvim je ugodno trčati . Nakon okrijepe i tempo je opet živnuo . Normalno , ta ugoda ne traje dugo i već negdje na sredini trećeg kruga toplina opet dolazi do izražaja . Sad se već treba dobro potruditi za zadržat zadani tempo . Opet kratka pauza za popit malo tekućine i krećemo u zadnji krug . Sad  već prilično osejećam umor . Tempo je malo pao , a meni je sve teže održavati ga . Sad mi već sve počinje smetati . Toplo je za popizditi , od sparine se sve teže diše , a noge su otežale taman prije zadnje uzbrdice od kilometra . Zadnja uzbrdica . Na početku uzbrdice Igor dobacuje " Kipchoge , sad se lomi utrka " , a ja u sebi pomislim " jebeš Kipchogea , kad će kraj ? " Noge idu po inerciji . Udišem zrak otvorenih ustiju , ali i on je topao . Zrikanje zrikavaca mi lagano para mozak . TIŠINAAA ( rekao sam da mi sad sve smeta ) . PUF , PUF , PANT, PANT... ( tko je čitao Alan Forda će shvatiti ) . Nekako se dogegam do kraja uzbrdice , otrčim lagano još malo da zaokružim zadanu dužinu i gotovo . Polako dolazim do zraka , a znoj mi izbija nenormalno iz svake pore na tijelu . Dok spijam zadnje kapi izotonika preplavljuje me osjećaj zadovoljstva . Ne znam jeli to zakašnjelo djelovanje endorfina nakon trčanja ili tek olakšanje jer je gotovo ( kao Mujo koji je kupio dva broja manje cipele , jer je neopisivo dobar osjećaj kad ih skine ) . To bi ukratko bio opis ljetnih treninga i utrka , te zbog čega ih nastojim izbijeć . Ipak za Suboticu vrijedi i to odraditi .

   

Trčanje u doba korone 2.dio

     Sad kad je opet probijen led , možemo nastavit . 

  Dakle stali smo kod prošlog ljeta kad se gužva u šumi razrijedila i kad se opet moglo normalno trenirati . E sad , to trenirati treba uzet sa priličnom rezervom . Naime , uslijed nedostatka motivacije u vidu priprema za neko takmičenje cijelo ljeto je proteklo u laganom trčkaranju . Obzirom da su zatvorili sve sportske objekte , jedino mjesto za odvijanje nekih sportskih aktivnosti ostala je priroda u vlastitom angažmanu . Iz kluba nije bilo ni traga ni glasa , pa se tako skupila mala grupica koja se cijelo ljeto uredno tri puta tjedno okupljala u šumi te  lagano trčkarala i vježbala . Kad kažem lagano , ponekad je to zbilja bilo laganini uz ugodnu čakulu , ali ono što je najbitnije je da se nije  stalo . Nisu nas mogle zaustavit ni vrućine , ni kiše , ni zima , pa neće valjda ni nekakva korona . Treba se samo prilagodit novonastalim okolnostima ili bolje rečeno "novonormalnim" okolnostima i život ide dalje . Inače ovaj izraz "novonormalno " mi jako ide na živce .

 I tako je prošla još jedna godina u isčekivanju kraja pandemije. Nakon turističke sezone buknuo je drugi val , pa nakon njega treći val , pa četvrti i evo sad se očekuje opet neki novi . Nikad kraja  . Ljudska vrsta se ipak pokazala prilično žilava . Nakon  početne histerije i straha , ljudi su se prilagodili i život ipak teče nekako dalje . Ili barem daje takav dojam . I kao što često biva u kriznim situacijama , neke  veze i prijateljstva ojačaju , a neke  pucaju ili se jednostavno udalje . Tako sam i ja nakon dosta premišljanja odlučio izaći iz kluba i nastavit svojim putem . Ostaju mi lijepe uspomene na protekle godine , stečena prijateljstva i novi izazovi .

Trčanje u doba korone 1.dio

    Prošlo je gotovo dva mjeseca od zadnjeg posta . Tada sam bio krenuo sa trčanjem u Šijanskoj šumi da bi se sklonio sa javnih površina i nepotrebnih rasprava sa policijom zbog prerevnog tumačenja mjera opreza u vezi korone . Moja nadanja da ću u miru uživati po pustim šumskim stazama raspršila su se već na samom ulazu kod parkinga . Toliko auta još nisam nikad zatekao na tom mjestu . Kao da je cijeli grad zbrisao u šumu . I staro i mlado , sa štapovima , bez štapova , psi na uzici i psi bez uzice . Iza svakog grma netko izvire , tako da stalno moraš nekog izbjegavati po uskim šumskim stazama . Pa ti sad trči . I tako je to trajalo do početka turističke sezone , kad je naš vrli stožer objavio da smo izašli iz pandemije . Mjere su popustile i u šumi je opet zavladao mir . Sad se opet moglo trčati bezbrižno . Obzirom da su sva takmičenja otkazana nije više bilo potrebe za nikakvim programima , pripremama itd. Nastupilo je vrijeme trčanja bez opterećenja , čisto za održavanje kondicije i mentalnog zdravlja . Pogotovo ovo zadnje . Trebalo je pročistit mozak od silnih nepoznanica i promjena koje su nas zaskočile sa tom koronom .

   Ovaj post je čekao kao skica više od godinu dana . Stalno je bilo sutra ću , sutra ću i tako unedogled. Jednostavno mi se nije pisalo .

Zlatni kavez

      Tri tjedna su prošla od zadnjeg posta , a život nam se u međuvremenu izmijenio skroz na skroz  . Ova trakavica sa corona-virusom je poprimila gotovo apokaliptične razmjere . Situacija se mijenja drastično gotovo svakodnevno . I dok smo tada još raspravljali o tome jesu li "Wings for life " prerano otkazani , samo par dana kasnije kao nešto najnormalnije smo primili vijest da se olimpijske igre odgađaju za iduću godinu . Predviđanja da će epidemija biti kratkog trajanja pokazala su se pogrešna . Još se ni ne nazire vrhunac širenja virusa , a kamoli kraj .
    Već tri tjedna radim od kuće . Nekako u isto vrijeme je stupilo na snagu ograničenje kretanja po javnim površinama , tako da praktično izlazim samo ako treba do trgovine . Planirao sam napraviti dvotjednu pauzu od trčanja u petom mjesecu , ali s obzirom na razvoj situacije pauzu sam započeo odmah . Prvi tjedan kod kuće je bio prilično šizoidan . Trebalo je proć par dana da se uopće naviknem  na ograničeno kretanje , mjere zaštite na svakom koraku i neizvjesnost . Rad preko računala kod kuće je  zahtijevao dosta uhodavanja i živaca dok nije napokon krenuo donekle normalnim tokom . Da stvar bude još gora pobrinula se bura . Tjedan dana je puhala divljački tako da nisam praktički izlazio ni u dvorište .  Osjećao sam se kao gardelin u zlatnom kavezu  . Nedostajala mi je čak i najobičnija dnevna šetnja do ureda i nazad , a o trčanju da ne govorim .
    Nakon tog prvog tjedna malo po malo sam se počeo navikavati na trenutno stanje . Bura je napokon stala pa sam mogao popodne malo se zabavljati po vrtu . Noge bi protegao malo berući šparuge ili šetajuči Neru po šumi. Od trčanja još ništa , ali  sam opet krunuo sa vježbama za jačanje trupa . Po cijele dane sijedim pred računalom i bez vježbanja mislim da bi ubrzo imao opet problema sa leđima . Uglavnom tako je prošao i drugi tjedan . Sad sam mogao opet počet sa trčanjem . Problem je kako i gdje . Stadion je zatvoren . Nisu dozvoljena okupljanja na javnom mjestu , pa policija zna upozoravati i tjerati . Kako mi se neda dolaziti u neugodne situacije , prvih par dana bi na brzinu pred mrak istrčao malo pustim ulicama po periferiji grada . Zbog stalnog  zagledavanja da ne naletim na policiju osjećao sam se kao ilegalac za vrijeme okupacije . Zbog toga sam kao i moj stari četrdeset i treće krenuo u šumu . A di ćeš bolje nego u Šijani . Bezbroj staza gdje možeš opušteno trčati do mile volje  i bar na trenutak zaboraviti na zbilju i život u zlatnom kavezu .

A šta da radim

      Sad je i potvrđeno . Otkazane su obje utrke na koje sam planirao trčati ovog proljeća . Ustvari  " Wings for life " je otkazan , dok je  " Istrski maraton "  prebacio  termin održavanja na 11.10. Nadam se da će do tad ovaj jebeni virus ostat samo ružna uspomena . Uglavnom datum je idealan za trening trčanje prateći  Miru na njenom prvom polumaratonu . Time si ispunjavam želju da joj budem podrška na njenom debiju  , a bez da žalim za nekim ganjanjem rezultata . Dva je tjedna do ljubljanskog maratona  i lagano trčanje mi savršeno odgovara .
     Uglavnom sad imam i popunjen kalendar što se trčanja tiče do kraja godine . Plitvice ću ove godine preskočiti , kako bi  mogao na vrijeme početi sa pripremama za kraj ljeta i jesen . Dakle 30.08. polumaraton u Subotici , 11.10. polumaraton u Ankaranu i 25.10. najvjerojatnije maraton u Ljubljani .
     I sad ostaje pitanje iz naslova . Šta raditi sljedeća dva mjeseca . Nema utrka i svi programi treninga padaju u vodu . U nedostatku stimulansa za jačim treninzima , ostaje nam trčanje za gušt . Opušteno  , nesputano , laganini . U dobrom društvu uz ugodan tempo i malo čakule , čista uživancija . Trebalo bi iskoristiti i za istraživanje novih terena za trening , možda i malo dalje od samog grada . Nedjeljom bi se mogao uklopiti neki kratki izletić do neke lijepe staze u prirodi , čisto malo za promjenu . Aktivno , a opet opušteno . Nešto ćemo već smisliti .

    Naslov posta ( u nedostatku inspiracije ) je po pjesmi grupe Azra " A šta da radim "sa njihove prve singl ploče iz 1979 . godine .

Puste želje

    Svakim danom koji prolazi sve su veći izgledi da će mi svi planovi u vezi proljetnih takmičenja pasti u vodu . Izgleda da mi jednostavno nisu suđeni . Prošle godine zbog ozljede i viroze mi je otpao zagrebački proljetni polumaraton za koji sam se spremao sa velikim očekivanjima . Ove godine sve je opet teklo idealno do ozljede . Nakon punih četiri tjedna lakšeg treninga na kraju ipak odustajem od ganjanja rezultata . Ozljeda još nije skroz prošla i smeta taman toliko da ne mogu trčati punom snagom . Uostalom forma je toliko pala da nema smisla ni pokušavati . I taman kad sam definitivno odlučio pratiti Miru u njenom prvom polumaratonu opet problemi . Ovog puta je za rušenje planova zaslužna pojava korona-virusa . Ono što je na početku izgledalo kao lokalna epidemija tamo negdje daleko , odjednom je preraslo u globalnu pandemiju . Glavno žarište je tu blizu nas , a vrhunac i kraj se ni ne naziru još . Mjere za suzbijanje zaraze su sve strože . Zatvaraju se granice , škole , vrtići , uvode se mjere izolacije i karantene .Ograničava se kretanje , otkazuju sve manifestacije i zabranjuju se masovni skupovi . Kao u nekom filmu znanstvene fantastike . U takvom ozračju sve je izvjesnije da se stanje neće tako skoro smiriti i da će najvjerojetnije otkazati Istrski maraton , a možda čak i Wings for life . Dakle sve moguće varijante  planova ostaju i ovog proljeća samo puste želje .

Pulski maraton - lud , zbunjen , normalan ?

  Nakon dugog premišljenja pala je i konačna odluka što se tiče utrka do ljeta . 21 km na Istrskom martonu , Wings for life u Zadru i najvjerojatnije 21 km na Plitvičkom maratonu . Ankaran i Zadar su već uplaćeni , a sve sam bliže i trčanju u Plitvicama . I sad kad sam riješio skoro sve dileme za prvi dio godine , lagano sam počeo vrtiti sve mogućnosti za kraj ljeta i jesen . Glavni orijentir je kao i uvijek Ljubljana . To se ne propušta , jedino je pitanje 21 ili 42 km . Od toga ovisi i plan priprema . Sve ostalo se podređuje tome . Tako treba uklopiti i subotički polumaraton koji je po terminu 8 tjedana prije Ljubljane . Ako napravim odmor nakon Plitvica , bojim se da se neću dovoljno dobro spremiti do Subotice . Trebat će dobro promisliti kod sastavljanja plana priprema .
   I dok sam tako vrtio sve što se nudi do jeseni , pogled mi je pao i na raspis za 2.Pula- marathon . Termin mi nikako ne odgovara , ali obzirom da je to ipak naša domaća utrka osjećam dosta veliko žaljenje što neću nastupiti na njoj . I dok čitam raspis  naprosto ne mogu vjerovati onome što piše . Odmah sam se sjetio naslova bosanske humoristične serije " Lud , zbunjen , normalan " .  Ja sam svakako prilično zbunjen nakon što sam pročitao satnicu odvijanja same manifestacije , a organizatori su bili ludo hrabri kad su je tako složili .  Za razliku od prošle godine sve utrke su ugurane u jedno predvečerje . Očito je želja bila da se čim manje zatvara promet u gradu i da se cijelo vrijeme trajanja maratona nešto događa oko same Arene . Međutim to zahtijeva vrlo preciznu i usklađenu organizaciju  , velik broj ljudi i potrebnu logistiku , a po viđenom prijašnjih godina to će biti teško postić . Općenito mislim da su već prošle godine organizatori zagrizli u preveliki zalogaj . Prve dvije godine trčala se utrka od 10 km , a u trećoj i četvrtoj pridodala se utrka na 5 km . Svake godine bilo je priličnih propusta u organizaciji utrke , ali bi se organizatori potrudili to ispraviti za slijedeću utrku , na kojoj bi opet nešto drugo zabrljali .  Onda su za petu godinu odlučili sve to proširiti i to ni manje ni više nego polumaratonom i maratonom . Ljubitelji trčanja su bili oduševljeni što su dočekali i takve utrke u svom gradu . Hvale vrijedan pokušaj koji se nažalost pokazao i prezahtjevan . Građani su slabo i kasno obaviješteni o utrci , zatvorenim cestama i alternativnim putevima u prometu , što je dovelo do prometnog kaosa te vrlo negativnih reakcija i komentara . Što se samih utrka polumaratona i maratona tiče veliki je propust i pomalo sramotna činjenica da nije bilo proglašanja i plasmana po starosnim kategorijama . Ali ok , kažu da se prvi mačići bacaju u vodu ( prilično morbidna izreka ) , pa se nadam da će ove godine sve to bolje ispasti . Ipak bojim se da bi ispred same Arene moglo biti velikih problema jer će trebati puno bolje ograditi koridore za start utrka , koridore za prilaz ulazu u Arenu prema cilju , te koridor za one koji kreću u drugi krug za maraton . Umjesto traka trebalo bi postaviti metalne ograde zbog nekulturnih prolaznika koji ometaju trkače svojim kretanjem preko staze . Druga stvar koja mi nikako nije jasna je vrijeme održavanja utrka polumaratona i maratona i to zbog djela staze koji vodi od uvale Valovine pored Muzila prema tvornici cementa , a koja je većim djelom skroz neosvijetljena . Start utrke maratona je u 17 sati , a polumaratona u 18 sati . Po toj satnici prvi polumaratonci bi trebali ulaziti u cilj približno oko 19:15 , a maratonci oko 19:45 . S obzirom da taj dan sunce zalazi u 19:07 ( lako za provjeriti ) jasno je da će većina polumaratonaca i svi maratonci najmanje kilometar i po bauljati po mraku ( maratonci dva puta ) . Trčao sam prije dvije godine sa društvom iz kluba onuda po mraku i unatoč jake mjesečine jedva smo nazirali cestu po kojoj se trčalo , a trčati utrku po tim uvjetima bi bilo suludo . Da nebi pričao na pamet , večeras sam nakon treninga prošao autom tim putem provjeriti da se nije nešto u međuvremeno promjenilo . Uzalud , sve je isto kao i onda . Mrak kao u kanalu od maneštre . Čisto sumnjam da je netko o tome razmišljao dok je sastavljao raspored satnice . A još manje vjerujem da će grad provesti javnu rasvjetu na toj dionici samo zbog jedne utrke , tako da mi se sve više čini da će ove godine organizacijski šlamperaj dosegnuti svoj vrhunac . Iskreno se nadam da se varam i da će na kraju sve proći kako treba , ali bojim se da su to sve samo puste želje .

Ništa kontra Splita

    Otrčana je i prva ovogodišnja utrka . U stvari neću je ni brojati kao utrku iz više razloga . Kao prvo radi se tek o štafetnoj maratonskoj dionici od samo 12 km . Kao drugo zbog ozljede sam daleko od predviđene forme . Kao treće zbog još uvijek prisutne boli trčim kao pod ručnom kočnicom . Ali nema veze i tako sam planirao dionicu štafete otrčati kao provjeru forme pred polumaraton u Ankaranu i Wings for life u Zadru . I taman kad sam prije dva tjedna ulazio u najintenzivniji dio priprema paf , iz čista mira ozljeda . I to u tjednu kad sam imao lakše treninge . Opet isto kao i lani . Hvatište zadnje lože , samo ovaj puta na drugoj nozi . I tako dva tjedna laganog trčkaranja , forma pada , a nervoza i neizvjesnost rastu . Zbog toga sam prema Splitu krenuo bez ikakvih očekivanja , sa jedinom željom da uspijem otrčati bez da opet ne pogoršam ozljedu . Kako je završilo još sam i zadovoljan . Ali krenimo redom .
    Na put smo krenuli prije zore . Kad je sunce počelo pomalo izlaziti na obzorju , mi smo već daleko odmakli na putu prema Vratima Jadrana gdje su nas čekali Markoviči . Do Splita ima dobrih pet i po sati čiste vožnje , a treba i podignuti startne pakete prije utrke na pet kilometara koja je popodne . Po planu oko podneva stižemo i odmah se upućujemo do samostana sv.Ante gdje nas čeka fra Tomo . Fra Tomo je bio član našeg kluba dok je služio u  Puli , a sad kad je u Splitu uvijek nas lijepo ugosti . Ostavljamo stvari i odlazimo do Gripa po startne pakete . Veliko zdanje sportskog centra iznutra djeluje prilično jadno i ofucano , naročito "velika dvorana " u kojoj je krajem osamdesetih Jugoplastika osvajala naslov prvaka Evrope tri puta zaredom . Na parteru većina štandova koji promoviraju nadolazeće utrke i tek nekoliko sa slabašnom ponudom sportske opreme . Na brzinu podižemo pakete i krećemo se spremati za popodnevnu utrku . Oko Poljuda je velika gužva zbog Hajdukove utakmice . Sa svih strana se slijevaju grupe navijača svih uzrasta i spola . I naravno svi nose nešto od klupskih obilježja . Da izbjegnemo probleme u prometu krećemo pješke preko brda prema Rivi . Kako se približavamo sve jače odzvanja Dinova " Ništa kontra Splita " koja je postala neka vrsta gradske himne i koju ćemo u idućih 24 sata imati prilike čuti nebrojeno puta . Mira se skida i kreće sa zagrijavanjem . Iako sam je planirao otpratiti na utrci , odustajem zbog ozljede kako bih se bar donekle sačuvao za sutrašnju štafetu . Na znak startera četristotinjak trkača se sjurilo duž startne ravnine i nestalo iza zavoja u Marmontovu . Zauzeo sam dobru poziciju za snimanje i čekao . Nakon petnaistak minuta utrčava pobjednik . Kao što sam i očekivao na isteku dvadeset i sedme minute iz zavoja istrčavaju Mira i Ozren te grabeći prilično žestoko utrčavaju u cilj . S obzirom na konfiguraciju staze jako dobro vrijeme za Miru . Dobro raspoloženje je malo pomutilo Ozrenov pad i raskrvavljeno koljeno . Jako nezgodno jer ga je sutra još čekalo trčanje maratonske štafete . Skroz bez treninga bio je mislio trčati laganini samo utrku na 5 km , ali kako se Igor dan prije puta razbolio upao je silom prilika na njegovo mjesto .
     Sutradan smo se rano ustali jer je već u devet sati start maratona . Kako sam zadnja izmjena u štafeti ne žuri mi se . Do Rive ja i Mira stižemo taman na vrijeme da vidimo start utrke . Nakon  što su  zadnji trkači nestali sa vidika nalazimo zgodan kafić na šetnici do samog mora . Kao gušteri na suncu guštiramo u kavi i kolačima . Totalna bonaca , površina mora kao ulje koje tek tu i tamo namreška prolaz poneke brodice . Mir i tišina . Dalmatinci bi rekli " ko to more platit " . Na Rivu kod cilja se vraćamo taman kad su prvi polumaratonci završavali svoju utrku . Nakon malo navijanja , došao je red da se i ja spremim . Na brzinu sam se presvukao i krenuo prema mjestu za izmjene štafeta kod hotela Marjan . Došao sam malo prerano , ali bolje to nego da zakasnim . Dok sam se lagano zagrijavao promatrao sam i bodrio trkače koji su stalno nadirali sa vrha brda . Par minuta prije trećeg sata trajanja  utrke  napokon stiže Ozren . Morat ću dobro potegnuti da završimo  u manje od četiri sata . Preuzimam narukvicu i krećem . Prvih par kilometara uzduž rive je skroz ravno i uspijevam držati solidan tempo oko 4:40 po kilometru . Bol u nozi smeta , ali ne previše . Na prilazu Bačvicama počinje serija kratkih ,ali oštrih uzbrdica i nizbrdica zbog kojih je teško održavati neki ritam trčanja . Stotinjak metara trčanja po sipkom pijesku plaže na Bačvicama izgleda atraktivno , ali je živi užas za otrčati . Čista budalaština . Bol postaje neugodnija pa malo smanjujem tempo trčanja jer je još više od 6 km do cilja i ne želim riskirati još goru ozljedu . Kakvu takvu utjehu nalazim u tome da i pored tako suspregnutog trčanja stalno pretrčavam nekog na stazi . Znam da to nije realna slika jer su to većinom trkači koji imaju 30 km više od mene u nogama u tom trenutku , ali ipak djeluje pozitivno na raspoloženje . Prije okretišta na Žnjanu uspio sam pretrčati  dvije štafete , a treću koja se vraćala nakon okreta je imala dobrih petstotinjak metara prednosti . To je bio dodatni poticaj da ne popustim i da je pokušam stići . Na zadnjem usponu od rive uz Pazar ugledao sam je stotinjak metra ispred i još malo ubrzao . Ostalo je još manje od kilometra i možda ipak popusti na kraju . Na ulasku u Marmontovu još je pedesetak metara ispred mene . Tu me dočekuju Ozren i Joško i nastavljaju samnom .Sad se već sve jače čuje razglas kod cilja , što daje dodatni poticaj trkačima da izvuku još ono malo snage što im je ostalo . Ubrzavam najviše što mogu po nizbrdici prije ulaska u ciljnu ravninu , ali uspijevam samo smanjiti razliku . Na semaforu 3:59 i nešto sitno . S obzirom na sve , ja sam zadovoljan . Ispao je dobar trening mrvicu slabije od tempa polumaratona  , a bol u nozi se polako povlači . Ostaje pitanje koliko sam izgubio što se tiče priprema u ova dva tjedna . Idućih tjedan- dva će se pokazati ima li smisla u Ankaranu trčati za pravo ili ću pratiti Miru u njenom prvom polumaratonu .Split ostavljamo u dobrom raspoloženju i sa pozitivnim dojmovima . Organizatori su se svojski potrudili i uglavnom vrlo dobro organizirali utrku . Utrka je dobro prihvaćena i od samih Splićana , što se vidjelo i po velikom broju gledaoca i bučnim navijanjem . Staza je atraktivna , ali i prilično teška sa dosta uzbrdica . Kad se tome doda daleki put , teško da ću se opet odlučit za nastup . Ali nikad se nezna . Kao što bi Dino rekao " ništa kontra Splita " . 

Nova godina , novi ciljevi

     Novu kalendarsku godinu započeli smo odmah prvog jednim laganim rastrčavanjem za otvaranje sezone . Dogovor je bio za 10:30 u Medulinu kad se  malo naspavamo i oporavitmo od proslava za doček . U zakazano vrijeme skupilo se nas desetak i krenulo . Vrijeme prekrasno , sunčano bez i jednog oblaka . Idealni uvjeti za lagan tempo i ugodno čavrljanje sa dragim ljudima . Ni bura koja je prilično derala nije previše smetala . Nakon desetak kilometara trčanja uslijedilo je  malo čaščenje sa kolačima i pjenušcem za uspješan početak . Tu su već počeli padati prvi planovi za utrke do ljeta . Istarski maraton u Ankaranu , Wings for life u Zadru , Plitvički maraton  samo su neke od spominjanih mogućnosti .Uglavnom vrlo lijep početak .
    Lijepo vrijeme očito pozitivno djeluje na ljude , pa tako u bilo koje doba dana da prođemo gradom nailazimo na mnoštvo trkača koji svaki u nekom svom filmu grabi prema sebi zacrtanom cilju . Živnulo je i na stadionu . Osim atletičara svih uzrasta iz atletskog kluba , svoj su kutak na stazi  pronašli i mnogobrojni rekreativci . Ponekad zna biti zbilja velika gužva . Unatoč tomu uz malo razumijevanja sa svake strane na kraju svi uspijevaju odraditi svoje . Prilična živost vlada i kod nadstrešnice za rezervne igrače , gdje se okuplja i moje društvo . Ljubo , Erol , Dražen i Emir na vrhuncu su priprema za maraton u Sevilli ,  a Eda ulazi kao vodeća u završnicu takmičenja za Istarsku zimsku ligu u trčanju . Mi ostali tek krećemo sa ozbiljnijim treninzima , još uvijek se dvoumeći oko mogućih utrka na kojima bi nastupili . Ja sam jedino bio siguran za zadarski Wings for life početkom svibnja , a za ostalo sam se dvoumio između Zagrebačkog proljetnog polumaratona i Istrskog polumaratona u Ankaranu . Čak sam bio bliže odluci da ja i Mira trčimo u Zagrebu , kad se dogodio totalni obrat po tom pitanju . Nakon dugog izbivanja zbog roditeljskih obaveza trčanju su se vratili Igor i Dubravka . Dva odlična trkača i još bolje osobe . Kako je zbog velike stanke Dubravka krenula sa trčanjem oprezno i laganim tempom , često je trčala sa Mirom u društvu . Nakon nekolicine zajedničkih treninga  prišle su mi sa pitanjem " a zašto se Mira nebi spremila za polumaraton ?" . Dobro da se nisam izvrnuo na stazi od iznenađenja . Nisam mogao vjerovati svojim ušima . Naime   nakon što se prije dvije godine pripremajući se za polumaraton u Ljubljani Mira ozlijedila i bolno hodala dobra tri mjeseca , čvrsto je odlućila da više nikad neće trčat ništa duže od deset kilometara . Znajući koliko voli trčanje više joj to nisam spominjao . Tako je bilo do nedavno kad se treninzima  priključila Dubravka i uvjerila je da ona to može i da će je pratiti na utrci ako se odluči . Evo sad nakon malo više od mjesec dana Mira je dogurala u nedjelju i do 18 km . Za prvi polumaraton tako smo odabrali Istrski maraton koji ove godine kreće iz Kopra , ide obalom do Izole i natrag preko Kopra do Ankarana . Staza skroz ravna , laka , idealna za debi , a ima i dovoljno  vremena za pripremu do tada . Tako je i ove godine otpao Zagreb , ali nije mi krivo . Dosad sam dva puta trčao Istrski maraton i ostao mi je u jako lijepom sjećanju . Uostalom bolje mi se i uklapa sa Zadrom koji nam je glavni cilj do ljeta .
   

Sunčana strana ulice

   " Ljudi moji ,  je li to moguće? " vikao je legendarni Mladen Delić komentirajući gol za pobjedu reprezentacije Jugoslavije nad Bugarskom u kvalifikacijama za prvenstvo Evrope u nogometu daleke 1983. godine . Još i danas se sjećam tih scena na crno-bijelom ekranu tv-a kao da su se jučer dogodile. Jugoslaviji je trebala pobjeda . Regularnih devedeset minuta je bilo isteklo i čekao se samo sučev zvižduk za kraj . Delić je utučeno i rezignirao komentirao kako nema više vremena , kad je Zl.Vujović uputio zadnji centaršut , a Radanović glavom smjestio loptu u mrežu za pobjedu i odlazak na prvenstvo Evrope . To je tako šokiralo sirotog Delića da je dobrih pet minuta izgovarao razne varijante " je li to moguće , ljudi moji , šta je ovo ..." itd .
   I sad kakve veze ima ta utakmica sa ovim postom . Utakmica nikakve , ali šokantni prikaz iz citirane rečenice najbolje opisuje moju nevjericu kad pomislim na vrijeme koje nas prati već dobrih mjesec dana . Stabilno i sunčano . Naprosto nevjerojatno . A toliko sam kukao za vrijeme kišnog perioda prije toga da sam svima već dosadio . Jbg , kad ne volim kišu , ni bljuzge , blato i nošenje kišobrana , a pogotovo onaj osjećaj sputanosti i ograničenje kod kretanja . Ovo sad je prava pravcata milina . Temperature su niske , ali tako i treba biti po zimi . Ni bura koja tu i tamo zapuše ne smeta . Glavno da je sunčano i sve je onda ok . Znam da neće još dugo trajati i zato treba iskoristiti svaki slobodan trenutak za uživati na otvorenom . I naravno trčati .
  Kad smo već kod trčanja staru godinu sam ispratio sa 14 km  , taman da bude ukupno 2019 km kao i godina koja prolazi . Ostajem pri obećanju da ako 2060. godine otrčim 2060 km častim društvo čevapima i pivom na stadionu ( šta ste zinuli , pa valjda ćemo uletit u stotu ) .
  Uglavnom , lijepo vrijeme je omogućilo bezbroj mogućnosti što se tiče trčanja . Utorak i četvrtak standardno na stadionu , ali nedjeljom sad možeš birati između prekrasnih dionica za trening dužine koje nam se nude tu oko grada . Nabrojat ću samo neke kojima  trčim . Da bude zanimljivije dat ću im i imena svakoj.
    ĐIR - nisam znao kako drugo da ispadne nekako originalno , a pošto sam veliki ljubitelj biciklizma i pratim na tv-u Giro d'Italija , Tour de France itd. skratio sam po našu na Đir. Startam od kuće u Radničkoj ulici , 43.ist.divizije , Punta , veslački , riva , bulevar , tvornica cementa , Muzil , Valovine , Stoja , Lungomare , južni bulevar , Bunarina , hotel Park , ispod Histrije , Bunarina . Ako krenem istim putem nazad dobijem dužinu od oko 26 km , a ako krenem zaobilaznicom do velikog rotora i 43.ist.divizijom doma ravno 21 km . Dužine se mogu povećavati dodatnim krugovima oko Histrije za oko 2,4 km po krugu . Staza dosta valovita sa par dobrih uzbrdica , naročito ako se vraćam preko Muzila . Kad dosadi može se i obrnutim putem . Moja omiljena za pripreme . Ima i dosta hlada tako da se može i po ljeti .
   Medulinski zaljev - prekrasna staza u Medulinu . Krećem na ulazu u autokamp kod malina ( nije voće nego nekadašnji mlin na vjetar ) , đir po kampu , oko poluotoka , obalom do Kažele , uzbrdica do ceste , rampa pa cestom pored nogometnih igrališta i hotela nazad do ulaza u autokamp . Krug ima malo više od 10 km , pa se može ponoviti obrnutim smjerom do 22 km . Nedavno su uredili šetnicu oko Vižule , pa se može i to ukombinirati da ne bude dosadno . Staza je blago valovita , velikim djelom uz samo more i pravi je užitak za trčanje osim po ljeti kad je previše turista koji bauljaju na sve strane i prevruće .
  Brijuni rivijera - ime po fantomskoj firmi koja nikako da krene , ali netko za to dobiva lovu . Skroz ravna staza koja kreće ispred ulaza u autokamp Puntižela i ide skroz uz more kroz Valbandon i  Fažanu do Perojskog portića . U zadnje vrijeme možda previše gužve zbog šetača .Skroz osunčana , idealna osim po ljeti kad je prevruće . Predivan pogled na Brijune i more . Tamo i nazad ukupno oko 17 km . Ako se krene sa parkinga ispod nadvožnjaka  za Veli vrh pa preko Štinjana do Puntižele dobije se još dobrih 8 km sa dosta uzbrdica .
   Križnim putem do Premanture - krećemo kod rotora za Pješčanu uvalu prema Pješčanoj i u prvom zavoju produžujemo ravno kroz šumicu do ceste za Vinkuran , Vinkuran , Vinkuranska vala , uzbrdo pa kroz Banjole , pored hotela do naselja Volme , uzbrdo tkz. križnim putem pored groblja do Premanture . Tamo i nazad oko 20 km , dosta zahtjevnih sa nekoliko teških uzbrdica . Na vrhu prije premanturskog groblja prekrasan pogled na Kvarnerski zaljev , Cres ,Lošinj i Velebit u daljini . Dodatna kilometraža se lako dobije ako se produži do samog rta Kamenjak ili ako se krene negdje drugdje iz Pule .
  Našlo bi se još zanimljivih trasa za dužinske treninge , ali ove su mi nekako najdraže i najbliže . 
P.S. : naslov ovom postu sam dao po nazivu drugog studijskog albuma grupe Azra iz 1981.godine .

 
  
  

Bablje ljeto

   Od zadnjeg posta je prošlo evo već skoro dva mjeseca . I dalje nikako da se ustalim sa pisanjem bloga . Od kad sam na zavodu za zapošljavanje kod mene vlada totalna inprovizacija što se tiče vremena . Htio bih riješiti brdo stvari  , pa nikako da nađem malo vremena za napisati nešto konkretno . Ustvari našlo bi se vremena , ali istina je da sam se malo i ulijenio . Međutim  obzirom da od idućeg mjeseca stupam opet u radni odnos , valjda će se i to popraviti . Nova sredina , novi izazovi i YUHUUU , naprijed u nove pobjede .
   A sad da odvrtim film od zadnjeg posta . Dakle kišno vrijeme je trajalo i trajalo i trajalo ... tako da sam skoro položio za meteorologa koliko sam pratio vremensku prognozu tih dana . Nisu to bile cjelodnevne kiše pa da se čovjek može ravnati po tome . Tada bi jedina dilema bila trčati po kiši ili ne trčati . Ali ono je bilo sat- dva kiša , pa sat- dva bez kiše i tako u nedogled . E sad trebao si biti ili Vidoviti Milan ( ne Bandić ) ili Vakula za potrefiti kad će pauza između dva pljuska da bi odradio trening . Malo mi je tu išla u prilog činjenica da sam slobodan cijeli dan pa sam uspijevao uvijek uhvatit malo vremena za trčanje . Uglavnom planiranu kilometražu po tjednu sam kako tako otrčao i ostao suh , ali problem je bio trening dužine nedjeljom . Detaljne prognoze su se mjenjale svakih par sati , pa ti sad pogodi barem dva sata kad neće padati . Uglavnom da skratim priču , taj mjesec sam uspio čak dva puta lijepo pokisnuti . Ovo pokisnuti je blagi opis stanja kad trčiš tj.šljapkaš ( šljap , šljap -  zvuk natopljenih patika ) toliko promočen da ti se majica i hlaćice lijepe za tijelo  .
 Prvi put sam se sa Mirom spremao krenuti kad je počelo lagano rositi . Vratili smo se u kuću i presvukli .Nakon niti pet minuta je stalo . Po prognozi nije trebalo padati barem par sati , pa sam se opet obukao za trčanje i krenuo . Mira je odustala . Nakon par kilometara nebo se opet zacrnilo i tu i tamo bi pala koja kap ." Ma nije to ništa , sad će stat" hrabrio sam se i nastavio .  Zaobilaznica po kojoj inače uvijek puno ljudi šeta bila je posve pusta . Tek jedna žena pod kišobranom  navlači malog psića kojemu se očito nije izlazilo iz toplog stana  i ja koji trčim kao da mi je to od životne važnosti . Kad sam već došao do rotora za Pješčanu gdje sam se trebao naći sa društvom iz kluba , počelo je već pristojno pljuštati . Navukao sam šiltericu koju stavljam zbog naočala po kiši i u zaklonu jednog stabla pričekao par minuta dok su stigli Goran i Eda . Kratko smo se pozdravili i krenuli . Dok je još prilično padalo odjednom je Goran ispalio " predivno " ( ili genijalno , više se ne sjećam ) . Nisam ništa rekao . Zašto čovjeku kvarit raspoloženje . Uostalom ubrzo je stao pljusak pa smo dužinu odradili po planu .
   Drugi put je po večernjoj prognozi kiša trebala padati negdje do 11 ujutro da bi nakon toga bilo razvedravanje . Odlučio sam stoga krenuti malo prije podneva . Ujutro kad sam se ustao više nije padalo , ali kako nisam opet pogledao prognozu nisam znao da umjesto razvedravanja stiže nova kiša . I tako sam bezbrižno krenuo u planirano vrijeme trčati . Društvo je krenulo ranije tako da sam ovaj puta trčao sam . Negdje na sedmom kilometru kad sam bio kod Bunarine  počelo je  lagano rositi . Navukao sam šiltericu i nastavio . Kako je vrijeme odmicalo tako je kiša pojačavala . Odradio sam dva kruga oko Histije i krenuo nazad zaobilaznicom . Bio sam skroz mokar , ali sam ipak uspijevao držati sasvim pristojan tempo . Malo sam i pojačao u drugom dijelu , ali kad sam stigao do City Mall-a počelo je jako puhati u prsa . Osim što me prilično usporavalo , od vjetra su mi se mokre majica i hlačice zalijepile za prsa i prepone . Toliko mi je bilo hladno od toga da sam skratio trening za dobrih 4 km i krenuo doma da ne pokupim još kakvu upalu .  Sad je valjda jasno zašto ne volim zimu , kišu , blato itd .
    I onda kad sam skoro mislio da toj kiši nema kraja odjednom je desetak dana prije Božića zapuhala bura i zasjalo sunce . Temperatura je malo pala , ali to ne smeta . Kad je sunčano odmah je i raspoloženje bolje . Možeš se kretati svugdje bezbrižno i bez kišobrana , a trčanje je sada prava uživancija .U takvom raspoloženju smo ispratili staru godinu i ušli u novu . Sezonu smo otvorili laganim rastrčavanjem i ugodnim druženjem uz more u Medulinu . Nije nam smetala ni burica koja je prilično puhala tog jutra . Ipak je zima , ustvari pardon " bablje ljeto " .

A sad ispočetka

     Po povratku iz Ljubljane mislio sam napraviti malu pauzu od desetak dana bez trčanja , ali potrefilo se da je već iduće nedjelje bila po rasporedu utrka u Medulinu pa sam ipak malo korigirao svoj plan . Odavno sam se ohladio od trčanja na utrkama Istarske Zimske Lige  jer mi se ne uklapaju sa pripremama za proljeće . Ipak Medulin nisam mogao preskočit iz više razloga . Dosad su se uvijek iskazali kao dobri domaćini , staza je lijepa , blizu je Pule , a prognoza je predviđala lijepo vrijeme što znači i ugodno druženje prije i poslije utrke sa prijateljima trkačima . Prijavio sam sebe i Miru i odlučio trčati lagano sa njom . Umjesto planirane pauze odradio sam par laganih rastrčavanja za oporavak i u nedjelju otrčao laganini Medulin .
   U ponedjeljak sam zvanično krenuo sa pripremama za proljeće . Cilj mi je opet Proljetni zagrebački polumaraton u trećem mjesecu i nakon toga vrhunac u Zadru na Wings For Life početkom petog mjeseca . Zadar sam upravo uplatio i to ću otrčati makar na jednoj nozi , a Zagreb ovisi kako budu tekle pripreme . Početak godine je vrlo riskantan zbog viroza ili ozljeda usljed niskih temperatura . Tako sam i početkom ove godine potrefio i jedno i drugo pa otkazao već uplaćeni polumaraton .
   Uglavnom bazične pripreme su krenule . Preduvjet za ono što slijedi kasnije je dobra baza i ovog puta je mislim odraditi kako treba bez preskakanja , korekcija i kompromisa  . Sve u svoje vrijeme . Cilj mi je pomalo opet doći na razinu od prošle godine i  otrčati dobar slijedeći maraton u Ljubljani . Za sad pomalo dižem kilometražu jednim umjerenijim tempom trčanja . Planiram se ustaliti na nekih 60-etak kilometara tjedno , pa vidjet kako koljeno reagira . To bi bio neki minimum ako nešto očekujem na maratonu .
   Iako smo već dobro zagazili u zimu , vrijeme je više jesenje nego zimsko . Temperature su još prilično visoke za ovo doba , ali zato kiše nikako da prestanu . Dobra strana nezaposlenosti je ta da imam ipak više slobodnog vremena , pa mogu uvijek uhvatiti neku pauzu od kiše i odraditi trening . Ne volim kišu ni zimu i gotovo . Još kad se tome pridodaju kraći dani , viroze i gripe koji vrebaju iza svakog kantuna pogotovo . Ništa , idemo dalje do nekih jepših dana .

Ljubljana 2019

      Prošla su već tri tjedna od utrka u Ljubljani , a ja sam tek sad uhvatio malo vremena da napišem nešto i o tome . Ne znam jeli to fjaka , nedostatak inspiracije ili je i mene zahvatio penzionerski sindrom nedostatka vremena . To penzionerski je figurativno rečeno jer nisam u penziji nego na zavodu za zapošljavanje .  Kako stvari stoje sa navršenih 60 godina teško da će neki prihvatljiv posao uletjeti , a prihvatit bilo kakav posao mi ne pada na pamet . Da je potreba radio bih bilo šta , a pošto nije malo ću stat na loptu i odlučit kako dalje . I sad kad sam ostao doma sjetio sam se nekih svojih prijatelja penzionera kako kukaju da ništa ne stignu jer nemaju vremena . Tako i ja evo nikako da stignem napisati par rečenica .
   Uglavnom stigla je na red i Ljubljana . Rasterećen svih očekivanja oko nekih rezultata na put sam sa Mirom i Ozrenom krenuo već u petak automobilom . Zabavljeni Ozijevim pričama uspijeli smo fulati skretanje za Dol pri Ljubljani gdje su nas čekali Markoviči i završili neplanirano u Domžalama . Ipak brzo smo se snašli i došli do Joška i njegove obitelji koji su nas cijeli idući vikend mazili i pazili . Bilo je tu svega od ića i pića do puhanja svijećica na rođendanskoj torti . Pa ti sad trči .
  Nedjeljno jutro je osvanulo sa uobičajenom sumaglicom i niskom temperaturom .Kad smo oko osam sati prilazili startnim zonama ulice su već bile pune ljudi  ,tako da smo se prilično teško uspijeli probiti do najbliže zone i ući . Atmosfera je već bila na visokoj razini . Bubnjanje grupe Stroj Machine je dizalo adrenalin do maksimuma i svi su napeto isčekivali start utrke na 10 kilometara . Ja sam sa Mirom bio ušao u drugu zonu , pa sam je povukao sa strane kako nebi kočili brže trkače . Međutim kako je utrka krenula imali smo na početku problema sa zaobilaženjem još sporijih trkača . Planirao sam držati tempo od 5:45 za koji sam mislio da bi Mira mogla pratiti , ali prvi kilometar je vukla prilično živahno za 5:29 . Taman kad sam je mislio malo usporiti tempo se ustalio na oko 5:40 , pa sam je pustio da ide i sa strane pratio . Negdje malo prije petog kilometra učinilo mi se da malo popušta pa sam stao ispred i trasirao joj put držeći tempo . Po zvuku i frekvenciji njenih koraka točno sam znao gdje se nalazi iza mene i trebam li usporiti ili ne . Kad smo zašli u zadnji kilometar osjetio sam da malo teže diše . Pitam je može li , stiže kratki"  moram " . Sad se već sve jače čuje spiker na cilju , gledaoci glasno bodre i vidim da opet pojačava tempo . Grabi tih zadnjih stotinjak metara bez popuštanja i ulazimo u cilj . Čim je malo došla do zraka pita za vrijeme . Ooopa , ona koja je trubila da joj rezultat nije bitan pita za vrijeme . 56:58 ! Gotovo dvije minute brže nego prošle godine i osmijeh od uha do uha . Moj ovogodišnji cilj je odrađen i sad mogu otrčati svoj polumaraton u laganini tempu i uživati . Taman mi je preostalo dovoljno vremena da otrčim do auta i presvučem se u suhu odjeću . Sunce se odavno probilo i temperatura se popela na nekih dvadeset stupnjeva . Ulazim u box i tražim Joška koga sam mislio pratiti do dvadesetog kilometra u njegovom pokušaju da otrči maraton ispod četiri sata . Nema šanse . Gužva je prevelika . Prolazim na začelje i oučavam Gorana koji je bio na početku iduće zone . Krećem sa njim . Desetak kilometara trčimo skupa . Trčim lagano svojim tempom za maraton i uživam u atmosferi koja me okružuje . Neopterećen rezultatom sa zanimanjem pratim sve što se zbiva oko mene . Naprosto upijam sve pozitivne vibracije koje stižu od strane veselih i glasnih navijača , svirača i naročito djece koja djele petice uz rub staze . Na sedamnaistom kilometru sam čak stao i priuštio si jednu brzinsku masažu i krenuo polako prema cilju . Zadnjih stotinjak metara do cilja sam stigao u maloj grupici trkača . Publika je glasno bodrila , a ja sam veselo pozdravljajući lijevo i desno kao nekad Gebrselassie  prošao ciljnu ravninu . Rezultat nebitan , ali ipak sasvim solidnih 1:54:50 . Sa onih 56:58 sa Mirine utrke odličan trening . Baš sam uživao .

Opušteno

     Tjedan nakon Subotice protekao je u laganom treningu za oporavak , a nakon toga sam opet krenuo sa jačim treninzima .  Uzbrdice , malo intervala i dužinski treninzi tijekom slijedećih dva tjedna su odrađeni sa lakoćom što me razveselilo pa sam si već umislio da će do Ljubljane forma biti optimalna . Međutim već prve duže dionice u tempu polumaratona su mi poljuljale to uvjerenje . Već na polovici zacrtane dionice počinjale bi teškoće u praćenju zadanog tempa , a kraj bi bio živi užas . Možda je na to utjecalo  izuzetno toplo vrijeme popraćeno sparinom , a možda i dosta fizičkih poslova koje odrađujem ovih dana .  Uglavnom fizički umor je nešto što me ovih dana stalno prati . Nakon dva tjedna ovakvog maltretiranja odlučio sam prelomiti tri tjedna prije utrke kad bi trebao biti vrhunac priprema . Ako dionicu od osam kilometara tempom utrke ne izdržim do kraja u zadanom tempu odustajem od utrkivanja u Ljubljani . Kao za inat i taj dan je bilo prilično sparno ,  tako da sam već nakon tri kilometara stao sa strane i rezignirano zaključio da nema smisla dalje se mučit kad ne ide .Priključio sam se Miri u osmoj stazi i do kraja treninga je pratio u opuštenom trčanju . U Ljubljani ću dakle otrčati 10 kilometarsku utrku prateći Miru , a polumaraton ću možda krenuti i odraditi kao trening dužine uživajući u uvijek lijepoj tamošnjoj atmosferi . U skladu s tom odlukom odrađujem preostale treninge . Treniram sa Mirom u meni laganom tempu i uživam gledajući kako u prvoj stazi grabe Slaven , Dražen i naročito Ivan . Dečki odrađuju završne treninge maksimalno fokusirani i nadam se da će im se uloženi trud vratiti priželjkivanim rezultatima u Ljubljani . Ja ću do Ljubljane trčati u opuštenijem tempu , nakon toga možda malo odmoriti i krenuti izpočetka u novu sezonu i sa novim ambicijama . Ova godina je meni bila previše turbulentna sa ozljedama , poslom , hvatanjem forme što je nakraju dovelo do toga da nisam bio baš " čist " u glavi . A ako nisi čist u glavi nisi ni spreman za ozbiljno trčanje polumaratona , a kamoli maratona što mi je bio prvotni cilj za Ljubljanu .

Subotički polumaraton

      Na put smo krenuli po pasjoj vrućini . Temperature su tjednima bile preko 30 stupnjeva i nije bilo naznaka za bilo kakvom promjenom . Svakodnevno sam pratio dugoročnu prognozu , ali situacija je bila uvijek ista . Štoviše , za Suboticu su predviđali kulminaciju upravo taj vikend kad je utrka . Zbog kunjadinih poslovnih obaveza krenuli smo za Bajmok tjedan dana prije . Ako ništa drugo barem ćemo se malo priviknuti na tamošnju vrućinu . Malo sam se bojao gužvi po cesti jer se nedjeljom obično ljudi vraćaju s mora prema kontinentu pa sam krenuo ranije ujutro . Usput sa namjeravao kupit ENC uređaj , ali to je na kraju ispala nemoguća misija . Iako svugdje ističu da se uređaj može kupiti na svakoj naplatnoj kućici 24 sata na dan , uključujući vikende i praznike , na svakoj naplatnoj bi me njihovi djelatnici lagano otpilili sa porukom " žalite se upravi " . To me toliko iznerviralo da mi je momentalno nestala lagana uspavanost uzrokovana monotonijom vožnje po autocesti koja me držala do tada .  Granicu smo prešli u kasnim popodnevnim satima i izmučeni od dugog puta uputili se prema Bajmoku do kojeg nas je još djelilo kojih pedesetak kilometara . Krajolik isti kao i u Slavoniji od Osijeka prema Belom Manastiru . Polja zasađena  kukuruzom i suncokretom gdje god se okreneš . Kroz mnogo sela kroz koja put vodi velik broj zapuštenih kuća čiji su vlasnici očito negdje drugdje odlučili potražit sreću . Propale firme , posla nema , perspektiva nikakva i put pod noge prema Irskoj , Njemačkoj itd .
   Bajmok je mjesto od nekih osam tisuća stanovnika na sjeveru Bačke  tik do granice sa Mađarskom , negdje na pola puta od Sombora do Subotice . Mjesto kao da je izašlo iz filma " Salaš u Malom Ritu " ili iz neke pjesme Đorđe Balaševića . Uspavano i usporeno , njegovi najbolji dani su odavno prošli . Dva , tri kafića su mjesta svih društvenih događanja , svaki sa svojom stalnom postavom i više manje uvijek istom pričom . To je tjedan dana bila naša baza za aklimatizaciju na uvjete koji nas čekaju na utrci . Ja i Mira smo odradili tri treninga po najačem suncu kroz mjesto i bili glavna atrakcija .     Naročito Mira koja je trčala u laganom trkačkom bodiju . Kad sam u kafiću pitao zar nitko tu ne trči  rekreativno odgovor je bio "bio je jedan , ali taj je umro " popračeno smijehom . Ostatak vremena je prolazio uglavnom u ugodnom druženju sa kunjadom i njenim mužem uz dobar kulen i pivce , tako da sam čak i nakon iscrpljujuće utrke izmjerio dva kila više od svoje uobičajene težine .
   Iako sam svaku noć spavao kao beba , noć pred utrku nisam mogao oka sklopiti . Ništa mi nije smetalo . Ni komarci , ni vrućina , pogotovo ne uzbuđenje pred utrku , ali jednostavno nisam mogao nikako zaspati  do pred jutro . Uspio sam skrpati nekih dva sata sna , tako da sam se ujutro digao mamuran od nespavanja . Ni kava nije puno pomogla . Nakon laganog doručka krenuli smo prema Subotici .  Parking sam našao blizu startnog mjesta i krenuo malo razgledavati grad jer je ostalo više od dva sata do starta . Centar grada je jednostavno prekrasan . Impozantne građevine iz doba austrougarske  okružuju trg , korzo te veliki uređeni park sa fontanama . Sve je to u sklopu velike pješačke zone sa puno kafića i trgovina . A ono što je najvažnije puno , puno , puno HLADA . Namjerno sam naglasio to jer uz tako visoke temperature i sama šetnja bi bila vrlo neugodna , a kamoli utrkivanje . Dok sam se tako motao po centru malo po malo sam došao k sebi . Presvukao sam se i krenuo sa zagrijavanjem . Sad sam se već sasvim dobro osjećao i odlučio sam pratiti tempo trkača sa oznakom 1:45 za polumaraton . To je malo sporije od moje prvobitne namjere , ali niti sam skroz spreman , niti naspavan kako treba . Malo smo se pržili na suncu u očekivanju starta koji je kasnio , a temperatura je već bila 32 stupnja . Kad je konačno utrka krenula nastao je mali stampedo jer su krenuli zajedno i trkači na kraćim utrkama od 5 i 10 km . Zbog velikih temperatura organizatori su postavili okrepe sa pićem približno na svakih 2,5 kilometara . To se pokazalo spasonosnim rješenjem jer i pored toga što je veći dio staze išao kroz hladovinu , temperatura i sparina u zraku su se itekako osjećale . Prve kilometre utrke sam pretrčao sa lakoćom u predviđenom tempu i stao sam tek na petom kilometru srknut malo izotonika , ali već oko sedmog sam počeo sve teže trčati . Neispavanost je pomalo dolazila na naplatu i ja sam se osjećao sve umornijim . Kao prazna baterija . Više nisam razmišljao kako napraviti dobar rezultat , već kako završiti utrku , a da skroz ne puknem . Nisam stigao ni do pola , a već sam brojio svaki kilometar . Do kraja utrke  svaka je okrepna stanica bila moja . Izotonik ili gel sa vodom i obavezno polijevanje . Činilo se da nema kraja . Utješno je bilo to da je i ostalima oko mene bilo isto . Malo tko me pretekao , a po putu sam prestigao puno ljudi koji bi usput pukli i prohodali . Kad sam napokon vidio balon sa ciljem u daljini pokušao sam izvući još ono malo snage što je ostalo i ubrzati , ali nije baš išlo . Uletio sam kroz cilj kao prebijeni mačak . Žedan do iznemoglosti odmah sam slistio dva piva . Onako hladna klizila su kroz grlo sa lakoćom , ali žeđ je i dalje bila velika . Pojeo sam bananu i pokušao utažiti žeđ sa nasjeckanim narančama poslagaim na ledu . Onako hladne baš su mi pasale i slistio sam  možda dvadesetak komada . Dok sam čekao masažu poslao sam Miru po još jedno pivo . Uglavnom žeđ sam možda uspio riješiti , ali sve to što sam pojeo i popio poslije cilja uz gelove za vrijeme utrke je ubrzo izazvalo veliku mučninu . Nakon masaže toliko se pojačala da  sam legao u debelu hladovinu na nekoj pomoćnoj pozornici jer bih inače povratio . Tako sam ležao možda i sat vremena . Svaki put kad bi pokušao ustati mučnina bi se vratila . Mira me nagovarala da odem do obližnjeg ambulantnog kombija na infuziju što mi nije padalo na pamet . Polako sam došao k sebi , a još kad su me prozvali na razglas prilikom proglašenja po kategorijama sve je nestalo . Potrčao sam kao ptičica na pozornicu i popeo se na postolje . Drugo mjesto u kategoriji . Mora da mi se i guzica smijala od zadovoljstva .  Moje prvo postolje , a nadam se ne i zadnje . Teško izboreno , a time još draže . Nakon svega dojmovi sa subotičke utrke su odlični . Organizacija jednostavno sjajna . Bogati startni paketi unaprijed spremni za svakog trkača , tako da nigdje nije bilo dugog čekanja . Za sva pitanja vrlo susretljivi i uslužni . Sve je teklo kao po špagi , tako da ne čudi da je ove godine bilo duplo više trkača nego prošle godine . Malo je nezgodan termin utrke  jer su početkom devetog mjeseca još vrlo visoke temperature , ali nema veze vraćam se i dogodine definitivno .

Ljeto

      Nakon plitvičkog polumaratona uzeo sam si tjedan dana pauze od treninga i krenuo sastavljati plan priprema za jesen . Obično bi za šprancu uzeo Runningdidov plan priprema koji je još davno sastavio za klub i prilagođavao ga svojim potrebama , ali ovaj puta je slučaj bio ipak malo složeniji . Naime ove godine sam odlučio trčati polumaraton u Subotici koji je po terminu točno na polovici priprema za Ljubljanu . Datum 01.09. je termin koji bi za bilo koju utrku jednostavno preskočio . Ne volim trčati po velikim vrućinama , a drugi razlog je Ljubljana  . To mi je glavni cilj za jesen i tome je sve podređeno . Međutim ovaj put sam napravio izuzetak i to iz sasvim praktičnog razloga . Ženina sestra živi u Bajmoku , mjestu dvadesetak kilometara udaljenom od Subotice . Ima već skoro deset godina od kad smo ih zadnji put posjetili i unatoč stalnim pozivima nikako da se odlučimo na put . Stalno nešto iskrsne . Ili posao , ili unuci ili nešto treće uglavnom stalno sam odgađao put . I tako je bilo sve do prošle godine  kad sam vidio raspis za 2.subotički polumaraton . To me je odmah potaklo na razne kombinacije , koje međutim prošle godine nismo stigli ostvarili . Ove godine sam sve isplanirao na vrijeme . Kunjada i muž dolaze avionom kod nas na more ,  vraćaju se sa nama autom natrag , a ja i Mira nastupamo na utrci . Dvije muhe jednim udarcem . Dodatno su me ohrabrile lijepe i pozitivne ocjene za prošlogodišnju organizaciju utrke . Uglavnom da se nebi opet nešto premišljao , još prije Plitvica sam uplatio startninu za sebe i Miru . Sad nema više natrag . Ostalo je samo za posložit neki suvisli plan priprema . Zamisao je bila da u Subotici otrčim polumaraton , a u Ljubljani maraton . Do Subotice je bilo dva mjeseca za pripreme , što je prekratko ako bi krenuo od nule . Zato sam nakon Plitvica imao samo tjedan dana pauze , te sam  računao da ću malo ubrzanim pripremama uspijet uhvatit dosta dobru formu za polumaraton . Nakon toga bi mi ostalo dva mjeseca priprema za maraton . Malo nategnuto , ali ostvarivo kad bi sve išlo kao po špagi . To se naravno rijetko događa , pa tako i ovog puta . Čim sam krenuo sa raznim kombinacijama počeli su i kompromisi , a onda se sve razvodni . Ovog ljeta smo još čuvali unuke od starije kćerke da se nebi vucarali po dežurnim grupama u vrtiću i tako smo si drastično smanjili količinu slobodnog vremena . Sve su dodatno otežavale  nenormalno visoke temperature . Ni u šumi nije bilo lako trenirati , a kamoli na stadionu . Kako sam ovog ljeta puno vremena provodio na moru u vodi sa djecom ili plivajući , navečer sam na treningu bio prilično ispuhan . Uglavnom plan priprema je bio prilično poremećen , a naročito se to odrazilo na treninge dužine koji nisu prelazili 24 km . Zbog toga sam vrlo brzo odustao od planiranog maratona u Ljubljani i prijavio polumaraton . Ali prije toga je ostao za odraditi polumaraton u Subotici koji bi trebao pokazati koliko sam se unatoč svemu uspio spremiti .
    

Povratak

    Kad sam maloprije sjeo i pročitao što sam napisao u zadnjem postu , ostao sam iznenađen koliko je vremena prošlo od tada . Čitavih šest mjeseci nisam napisao ni slova . Istini za volju dogodilo se  za to vrijeme svašta i bilo bi materijala za pregršt postova , ali  jednostavno nisam bio nešto baš pri volji za pisanje . U vrijeme pisanja zadnjeg posta kriza u firmi je dostigla svoj vrhunac i postalo je  jasno da od spasa neće biti ništa . Ok , stečaj i gotovo . Ni prva , ni zadnja firma kojoj se to dogodilo , ali način na koji se to provelo je sramotan . Nisam tip koji pada u depresije ili slična stanja , ali sigurno je i to utjecalo na nedostatak inspiracije za pisanje . Ono što mi je između ostalog pomoglo da izbacim sve negativnosti iz glave u tim trenucima je upravo trčanje .                                                       Opet sam krenuo sa jačim treninzima i odlučio nastupiti na plitvičkom polumaratonu za kojeg sam se do tada dvoumio oko nastupa . Nije bilo više vremena za neke ozbiljnije pripreme , pa sam odlučio improvizirati i uhvatit čim bolju formu u ono malo tjedana što je ostalo do utrke . I pored svog truda dan utrke sam dočekao daleko od potrebne forme za jednu tako zahtjevnu stazu kao što je plitvička . Još u subotu kad sam pratio Miru na njenoj utrci od 5 km nisam bio načistu kako krenuti sutradan na polumaraton . Otrčati kao malo jači trening ili krenuti uobičajeno pa šta bude . Pucanj na startu je riješio sve dileme. Idemo spoznati svoje trenutačne granice i gotovo . Nizbrdicu od preko osam kilometara sam proletio i pored toga što sam pokušavao sačuvat čim više snage za teške uzbrdice koje slijede . Normalno ubrzo je to došlo na naplatu . Nakon dva kilometara uzbrdice koraci su otežali , zraka sve više falilo , a kao bonus je uletio i bodac u predjelu ošita zbog kojeg sam stao i prohodao dvadesetak metara dvoumeći se oko odustajanja . Srećom prilično sam tvrdoglav i nikakvo odustajanje nije dolazilo u obzir . Pogled na mnoštvo koje je prohodalo oko mene mi je dalo podstreka da krenem dalje . Malo po malo i bodac se povukao , a ja sam opet sve lakše trčao . Kad  je staza zašla u duboku hladovinu ni uzbrdica više nije toliko smetala , pa sam uspio postići sasvim pristojan ritam trčanja. Grabio sam uzbrdo i svako toliko prestigao nekog  , a najveći podstrek da izdržim mi je bio kad sam na najstrmijem dijelu staze prešao fra Tomu za kojeg znam da je bolji trkač od mene . Ali ne danas , jupiiii . Još veće iznenađenje je bio rezultat koji sam postigao . Bio je gotovo isti kao prije dvije godine kad sam otrčao potpuno spreman , što ipak pokazuje na određeni napredak u mom trčanju . Nakon silnog razočaranja zbog ozljede i svega što je slijedilo , bar malo zadovoljstva ove godine što se trčanja tiče . A sad malo odmora i novi početak sa pripremama za polumaratone u Subotici i Ljubljani .Kako je bilo u Subotici u idućem postu .

Olakšanje

   Kad sam nakon trotjednog laganog trčkaranja pokušavajući sanirati ozljedu napokon odustao od utrke u Zagrebu bio sam prilično razočaran .Baš sam se bio napalio na taj polumaraton . Sve je izgledalo super do ozljede , te bio sam uvjeren da bi  mogao poboljšati svoj osobni rekord i približiti se granici od 1:40 . Uz to sam planirao i ugodan vikend uz druženje sa kumovima u Zagrebu . Sad sam odustao i od puta . Jbg. ne ide na silu . Ozljeda je bilo i bit će . Treba se prilagodit tome i izvuć najbolje i iz takvih situacija . Prvobitno razočaranje sam ubrzo zamijenio osjećajem velikog olakšanja . Oslobođen rutine provođenja zacrtanog programa priprema , na treninge sam krenuo kako sam i započeo sa trčanjem . Opušteno i nesputano . Momentalno mi je jedini cilj saniranje ozljede kako treba i uživanje u trčanju bez plana . Instinktivno , kako mi pukne i ovisno o trenutnom raspoloženju . Od utrka sam odustao do jeseni . Eventualno ću otići na Plitvički maraton , ali to će više biti izlet i druženje . Nakon toga kreću opet ozbiljnije pripreme za jesen i Ljubljanski maraton . I'll be back .

Crna mačka 2

     A sve se činilo idilično . Kilometri su se nizali sve lakše , forma sve bolja , a čak je nestao i osjećaj koji me dugo pratio da kasnim desetak dana sa pripremama . Nakon što sam i laganu virozu prošao bez ikakvih posljedica gotovo sam bio siguran da ću napokon uspjeti odraditi zimske pripreme do kraja i potpuno spreman otrčati zagrebački proljetni polumaraton . Uljuljan u tom naletu samozadovoljstva uplatio sam startninu za sebe i Miru puno ranije od planiranog . Poslije se pokazalo da je to bilo  prilično glupo jer sam imao još gotovo mjesec dana vremena za uplatit po povoljnijoj cijeni . Uglavnom sad je na scenu stupila po drugi puta crna mačka ( naravno figurativno ) . Ili da lakše objasnim , kao kad sanjaš lijepi san pa te na najboljem dijelu nešto probudi .
   Odrađivao sam lakši tjedan pred udarnim  djelom priprema . Tog četvrtka sam odradio 5 puta 1200 metara sa pauzama od minute  i sve je prošlo u najboljem redu  . Stao sam popit malo tekućine i krenuo lagano sa hlađenjem kad sam osjetio zatezanje zadnje lože u lijevoj nozi uz laganu tupu bol u butini . Uvjeren da je to samo prolazno nisam se previše zamarao sa time , ali već iduće jutro se raspoloženje promijenilo . Bolilo je i kod hodanja i tako nekoliko dana . Nakon toga se bol javljala samo prilikom malo ozbiljnijeg trčanja , ali nikako da prođe skroz .Dva tjedna sam uglavnom trčkarao lagano nadajući se da će bol proć i da ću se ipak nekako uspijeti  pripremiti za utrku , ali bezuspješno . Sto puta sam prepravljao program priprema , dok me u trećem tjednu nakon ozljede nije potrefila i bol u grlu i prsima praćena temperaturom .Tad sam napokon prelomio i definitivno odustao od utrke . Nema smisla forsirati  kad ne ide . Očito mi taj Zagreb nije bio suđen .