A sve se činilo idilično . Kilometri su se nizali sve lakše , forma sve bolja , a čak je nestao i osjećaj koji me dugo pratio da kasnim desetak dana sa pripremama . Nakon što sam i laganu virozu prošao bez ikakvih posljedica gotovo sam bio siguran da ću napokon uspjeti odraditi zimske pripreme do kraja i potpuno spreman otrčati zagrebački proljetni polumaraton . Uljuljan u tom naletu samozadovoljstva uplatio sam startninu za sebe i Miru puno ranije od planiranog . Poslije se pokazalo da je to bilo prilično glupo jer sam imao još gotovo mjesec dana vremena za uplatit po povoljnijoj cijeni . Uglavnom sad je na scenu stupila po drugi puta crna mačka ( naravno figurativno ) . Ili da lakše objasnim , kao kad sanjaš lijepi san pa te na najboljem dijelu nešto probudi .
Odrađivao sam lakši tjedan pred udarnim djelom priprema . Tog četvrtka sam odradio 5 puta 1200 metara sa pauzama od minute i sve je prošlo u najboljem redu . Stao sam popit malo tekućine i krenuo lagano sa hlađenjem kad sam osjetio zatezanje zadnje lože u lijevoj nozi uz laganu tupu bol u butini . Uvjeren da je to samo prolazno nisam se previše zamarao sa time , ali već iduće jutro se raspoloženje promijenilo . Bolilo je i kod hodanja i tako nekoliko dana . Nakon toga se bol javljala samo prilikom malo ozbiljnijeg trčanja , ali nikako da prođe skroz .Dva tjedna sam uglavnom trčkarao lagano nadajući se da će bol proć i da ću se ipak nekako uspijeti pripremiti za utrku , ali bezuspješno . Sto puta sam prepravljao program priprema , dok me u trećem tjednu nakon ozljede nije potrefila i bol u grlu i prsima praćena temperaturom .Tad sam napokon prelomio i definitivno odustao od utrke . Nema smisla forsirati kad ne ide . Očito mi taj Zagreb nije bio suđen .