Mic po mic i ostao je još tjedan dana do maratona . Dugo sam se dvoumio oko nedjeljnog treninga . Trčati skraćeni trening dužine ili otrčati uljanikovu utrku .Naime već po tradiciji tjedan dana prije ljubljanskog maratona održava se u Puli utrka za Dan Uljanika . To je mala utrka sad uglavnom lokalnog karaktera koja se održava već po 35.put , a koju organizira uljanikova služba za sportsku rekreaciju . Sve do nedavno to je bila i jedina cestovna utrka koja bi se održavala u Puli . Utrka je imala svoje uspone i padove što se tiče broja takmičara i njihovog renomea , ali uz dobru organizaciju se uspjela održati do današnjih dana . Devedesetih godina sam otrčao dva puta utrku dužine 8 km. U ono vrijeme startalo se na otoku i trčalo uzduž cijelog brodogradilišta , da bi se izašlo na gradske ulice po bulevaru i opet unutar brodogradilišta (i tako dva puta ) do cilja . Trčala su tada i velika trkačka imena iz bivše juge poput Drage Paripovića , Romea Živka , Dalibora Balgača , Branka Zorka , Slobodana Mijolovića itd. da dalje ne nabrajam jer ne želim nekog ovako napamet izostaviti . Od domaćih snaga treba spomenuti Ozrena Rnjaka ( prvi prvak Hrvatske u maratonu ) koji je nastupio na svih 35 dosadašnjih utrka i koji je jednu i osvojio . Bila su to neka druga vremena što se trčanja tiče . Cestovnih utrka nije bilo puno , a i novac nije igrao toliku ulogu kao danas . Ono što je posebno vrijedno u cijeloj toj priči su utrke za djecu osnovnih i srednjih škola koja se oduvijek vrlo uspješno održavaju kao uvertira za veliku utrku i koja uvijek privuku vrlo veliki broj djece . Tako su dva puta sredinom devedesetih nastupile i moje kćerke i to vrlo solidno . U nedjelju su utrku pratila i njihova djeca i navijale za mene i zeta . Tko zna , možda će i njih dvoje jednog dana sudjelovat u utrci .
Uglavnom dvoumljenje oko nastupa je bilo zbog loše vremenske prognoze i utrke u Ljubljani iduće nedjelje .Od sedmog mjeseca se spremam za tu utrku . Pretrčao sam preko devetsto kilometara priprema i nisam želio navuć neku prehladu baš zadnji tjedan .Zbog toga sam cijelo jutro pogledavao kroz prozor i nekoliko puta se spremao krenuti pa odustao , dok napokon nisam odlučio otić do starta i tamo odlučit . Krenuli smo tako ja ,supruga , kćerka , zet i naravno moji najveći navijači unuci Noa i Iris . Kod Uljanika velika gužva i pored lošeg vremena . Nekako sam našao mjesto za parking i otišao po startni broj . Kišica je stala i odlučio sam ipak trčati . Skinuo sam se i krenuo sa zagrijavanjem . Od samog početka nisam bio baš u elementu . Osjećaj težine u nogama bio je prisutan čitavo vrijeme dok sam se zagrijavao . Obično bi tokom zagrijavanja sve polako sjelo na svoje mjesto , ali u nedjelju to nije bio slučaj . Možda je vrijeme utjecalo na to , možda se nisam dovoljno zagrijao , ali start utrke nisam dočekao najspremniji . Krenuo sam kako sam i planirao malo brže da ne zapnem u gužvi . Osim na trkače ispred sebe morao sam dobro paziti i na cestu koja je na nekim mjestima bila u dosta lošem stanju sa puno neravnina , lokvi vode i klizava zbog kiše . Osim toga trebalo je paziti i na šine od vlaka koji je nekad vozio teret kroz brodogradilište . Uglavnom prva dva kilometra sam pretčao relativno dobro . Tempo kako sam bio i planirao . Pratio sam Irenu i Danijela koji su brži , ali obično krenu malo opreznije pa mi je to pasalo . Mislio sam ih pokušati pratiti dok Danijel ne ubrza , a onda se držati Irene , ali već nakon drugog kilometra su lagano počeli odmicati . Tempo mi je počeo padati . Vidim da to nije moj dan i pokušavam spasit što se da . Pokušavam držati tempo koji će me dovest do cilja bez da puknem . Prolazim prvi krug boreći se da održim koliko toliko pristojan tempo , ali on je svakim kilometrom sve sporiji . Na otoku prilikom okreta vidim da su mi pratioci sve bliži i pokušavam zadnji kilometar sačuvati čim više pozicija . Kojih dvijesto metara prije cilja sustiže me klupski kolega Tomica . Dobrih stotinjak metara sprintamo rame uz rame uz navijanje znanih i neznanih i ulijećemo gotovo istovremeno u ciljnu ravninu .Ovaj put je on ipak bio za dlaku brži . Kao što bi rekao moj nekadašnji šef Pipe Cukon " jedanput teče zec , jedanput brek ".
Sve skupa kad se zbroji i pored toga što sam trčao ispod očekivanja , ipak sam zadovoljan jer sam naučio nešto novo . Koliko god bio spreman , svaka utrka je priča za sebe . Ponekad igra ulogu vrijeme , ponekad staza , ponekad pogrešno odrađena utrka , a ponekad jednostavno nije naš dan . To što sam prije mjesec dana otrčao 10 km u tempu 4:34 , ne znači samo po sebi da ću utrku od 7 km otrčati za 4:30 . Jednostavno to nije ista staza , uvjeti su drugačiji , a i ja sam u drugačijem treningu . Uglavnom trčim dionice ciljanim tempom maratona ili malo brže , a to je znatno drugačije nego kad odrađujem tempo dionice ili intervalne treninge . A očito mislima sam već u Ljubljani i utrku sam odradio misleći samo da se ne ozlijedim ili razbolim .
Do Ljubljane je ostalo još 4 dana . Kad se sve skupa uzme , pripremao sam se najbolje što mogu , uspio sam izbjeći ozljede i boleštine i sad ostaje samo vidjeti jeli to bilo dovoljno .