Kaže se da i pršut ako se jede svaki dan ubrzo dosadi . Ne znam za pršut , ali to se pokazalo točnim kad je trčanje u pitanju . Nakon nekoliko mjeseci laganog i neobaveznog trčanja nekako mi je postalo monotono , pa sam počeo pomalo sa malo jačim i raznovrsnijim treninzima . Zima je prolazila i počeli su i prvi raspisi za utrke . Ono što je meni interesantno kao npr. Wings for life ili Istrski maraton i dalje su ostali na virtualnoj razini , tako da sam odustao od tih proljetnih utrka . Odlučio sam se spremati za Suboticu koja je po raspisu krajem kolovoza i možda za Ljubljanu u listopadu , pa šta bude . Trčanje po ljeti i visokim temperaturama mi se ni malo ne dopadaju , ali prekrasna iskustva od prije dvije godine sa subotičkog polumaratona su ipak presudila . Odluka je pala i sad je samo trebalo dobro se pripremiti za to . Ako je nešto gore od utrkivanja po ljeti , onda je to definitivno treniranje po ljeti . Utrku ćeš i četveronoške završiti za manje od dva sata ,ali za dobre pripreme treba cijelo ljeto izdržati te pasje vrućine . Ove godine kao za inat nisu padale ispod 30 stupnjeva , pa ko voli nek izvoli . Ja baš ne volim , ali ko mene pita . Uostalom sam sa si to namjestio .
Donijeti odluku je bilo najlakše , kao i sastaviti program priprema . Ali sprovesti ga to je već nešto drugo . Kad bi započinjali večernji treninzi na stadionu , pola staze je još bilo pod suncem . Temperatura oko 30 stupnjeva . Nisi ni krenuo sa zagrjavanjem , a mozak ti već lagano kuha i jedva čekaš da dođeš u onaj dio staze koji je u hladu . Trebalo je dosta upornosti za odraditi veći dio zadanog programa . Kad kažem veći dio , znači da ga jednostavno nisam uspio odraditi do kraja pod tim uvjetima . Malo skratiš tu , malo smanjiš tamo i na kraju to fali na utrci .
Treninzi dužine su posebna priča . Sve sam ih odradio u šumi . Jednostavno mi se nije dalo ustajati prije 6 ujutro da bih izbjegao trčanje po jakom suncu na cesti . Osim toga problem bi bio i nadomjestak izgubljene tekućine tijekom trčanja . Nema baš mnogo mjesta gdje mogu dobiti vode , a mrzim nosit za pojasom jer jednostavno ne volim kad mi nešto klepeta dok trčim . I tako sam cijelo ljeto nedjeljom trčao u Šijani . Trči se po hladu , temperatura je nešto niža nego po suncu , ali je teren dosta zahtjevan . Uzbrdo , nizbrdo , malo lijevo pa desno , zemlja pa kamenje prekriveno lišćem i tako cijelo vrijeme . Moraš stalno biti skoncentiran kako se nebi protegao koliko si dug i širok . To mi se desilo u par navrata prijašnjih godina i to obično pri kraju treninga kad bi se malo opustio .
Okupili bi se oko 7:30 i polako krenuli . Temperatura bi već bila oko 28 stupnja , ali je u hladovini sasvim ugodno . Kad kažem ugodno mislim za šetnju . Kad bi krenuli sa trčanjem taj osjećaj ugode bi se ubrzo rasplinuo , kao da ga nikad nije ni bilo . Pogotovo za vrijeme južine kad bi sparina bila na vrhuncu . Krenuli bi lagano i čavrljali usput o svemu i svačemu . Koraci teški , neusklađeni kao da nikad nisam trčao . Poput starog dizelaša čiji klipovi klopoću dok se dobro ne podmažu tako je i meni na početku . Ubrzo sve sjeda na svoje mjesto , korak postaje lagan i trčanje ugodno . Sve super , sve pet . Lagano ubrzavam do svog uobičajenog tempa za dužine i stižem do polovine staze od 5 km . Počinje biti sve toplije . Osjećam da mi je dres skroz mokar od silne vlage u zraku . Skrećem nizbrdo po šumskom putu razlokanom još od proljetnih kiša . Tu se mora biti posebno oprezan jer jedan krivi korak može dovesti do prilično bolnog pada . I dok tako trčim kao po jajima , osjećam znoj kako klizi po čelu , prelazi s unutrašnje strane naočala i završava svoj put ravno u oko . Peče . Stiščem kapke i pokušavam žmirkajući na drugo oko nastaviti dalje . Ubrzo znoj kapne i u drugo oko . Nema druge nego poput žmigavca otvarat i zatvarat oči u trku kojih desetak metara dok peckanje ne prestane . Sad kad je i to prošlo nastavljam dalje . Nakon nekih desetak kilometara stajem piti . Na meni je sve mokro . Skidam dres i nastavljam dalje . Ovako gol do pojasa sasvim je ugodno trčati . Nakon okrijepe i tempo je opet živnuo . Normalno , ta ugoda ne traje dugo i već negdje na sredini trećeg kruga toplina opet dolazi do izražaja . Sad se već treba dobro potruditi za zadržat zadani tempo . Opet kratka pauza za popit malo tekućine i krećemo u zadnji krug . Sad već prilično osejećam umor . Tempo je malo pao , a meni je sve teže održavati ga . Sad mi već sve počinje smetati . Toplo je za popizditi , od sparine se sve teže diše , a noge su otežale taman prije zadnje uzbrdice od kilometra . Zadnja uzbrdica . Na početku uzbrdice Igor dobacuje " Kipchoge , sad se lomi utrka " , a ja u sebi pomislim " jebeš Kipchogea , kad će kraj ? " Noge idu po inerciji . Udišem zrak otvorenih ustiju , ali i on je topao . Zrikanje zrikavaca mi lagano para mozak . TIŠINAAA ( rekao sam da mi sad sve smeta ) . PUF , PUF , PANT, PANT... ( tko je čitao Alan Forda će shvatiti ) . Nekako se dogegam do kraja uzbrdice , otrčim lagano još malo da zaokružim zadanu dužinu i gotovo . Polako dolazim do zraka , a znoj mi izbija nenormalno iz svake pore na tijelu . Dok spijam zadnje kapi izotonika preplavljuje me osjećaj zadovoljstva . Ne znam jeli to zakašnjelo djelovanje endorfina nakon trčanja ili tek olakšanje jer je gotovo ( kao Mujo koji je kupio dva broja manje cipele , jer je neopisivo dobar osjećaj kad ih skine ) . To bi ukratko bio opis ljetnih treninga i utrka , te zbog čega ih nastojim izbijeć . Ipak za Suboticu vrijedi i to odraditi .
