četvrtak, 26. kolovoza 2021.

Trčanje u doba korone 2.dio

     Sad kad je opet probijen led , možemo nastavit . 

  Dakle stali smo kod prošlog ljeta kad se gužva u šumi razrijedila i kad se opet moglo normalno trenirati . E sad , to trenirati treba uzet sa priličnom rezervom . Naime , uslijed nedostatka motivacije u vidu priprema za neko takmičenje cijelo ljeto je proteklo u laganom trčkaranju . Obzirom da su zatvorili sve sportske objekte , jedino mjesto za odvijanje nekih sportskih aktivnosti ostala je priroda u vlastitom angažmanu . Iz kluba nije bilo ni traga ni glasa , pa se tako skupila mala grupica koja se cijelo ljeto uredno tri puta tjedno okupljala u šumi te  lagano trčkarala i vježbala . Kad kažem lagano , ponekad je to zbilja bilo laganini uz ugodnu čakulu , ali ono što je najbitnije je da se nije  stalo . Nisu nas mogle zaustavit ni vrućine , ni kiše , ni zima , pa neće valjda ni nekakva korona . Treba se samo prilagodit novonastalim okolnostima ili bolje rečeno "novonormalnim" okolnostima i život ide dalje . Inače ovaj izraz "novonormalno " mi jako ide na živce .

 I tako je prošla još jedna godina u isčekivanju kraja pandemije. Nakon turističke sezone buknuo je drugi val , pa nakon njega treći val , pa četvrti i evo sad se očekuje opet neki novi . Nikad kraja  . Ljudska vrsta se ipak pokazala prilično žilava . Nakon  početne histerije i straha , ljudi su se prilagodili i život ipak teče nekako dalje . Ili barem daje takav dojam . I kao što često biva u kriznim situacijama , neke  veze i prijateljstva ojačaju , a neke  pucaju ili se jednostavno udalje . Tako sam i ja nakon dosta premišljanja odlučio izaći iz kluba i nastavit svojim putem . Ostaju mi lijepe uspomene na protekle godine , stečena prijateljstva i novi izazovi .

Trčanje u doba korone 1.dio

    Prošlo je gotovo dva mjeseca od zadnjeg posta . Tada sam bio krenuo sa trčanjem u Šijanskoj šumi da bi se sklonio sa javnih površina i nepotrebnih rasprava sa policijom zbog prerevnog tumačenja mjera opreza u vezi korone . Moja nadanja da ću u miru uživati po pustim šumskim stazama raspršila su se već na samom ulazu kod parkinga . Toliko auta još nisam nikad zatekao na tom mjestu . Kao da je cijeli grad zbrisao u šumu . I staro i mlado , sa štapovima , bez štapova , psi na uzici i psi bez uzice . Iza svakog grma netko izvire , tako da stalno moraš nekog izbjegavati po uskim šumskim stazama . Pa ti sad trči . I tako je to trajalo do početka turističke sezone , kad je naš vrli stožer objavio da smo izašli iz pandemije . Mjere su popustile i u šumi je opet zavladao mir . Sad se opet moglo trčati bezbrižno . Obzirom da su sva takmičenja otkazana nije više bilo potrebe za nikakvim programima , pripremama itd. Nastupilo je vrijeme trčanja bez opterećenja , čisto za održavanje kondicije i mentalnog zdravlja . Pogotovo ovo zadnje . Trebalo je pročistit mozak od silnih nepoznanica i promjena koje su nas zaskočile sa tom koronom .

   Ovaj post je čekao kao skica više od godinu dana . Stalno je bilo sutra ću , sutra ću i tako unedogled. Jednostavno mi se nije pisalo .

petak, 10. travnja 2020.

Zlatni kavez

      Tri tjedna su prošla od zadnjeg posta , a život nam se u međuvremenu izmijenio skroz na skroz  . Ova trakavica sa corona-virusom je poprimila gotovo apokaliptične razmjere . Situacija se mijenja drastično gotovo svakodnevno . I dok smo tada još raspravljali o tome jesu li "Wings for life " prerano otkazani , samo par dana kasnije kao nešto najnormalnije smo primili vijest da se olimpijske igre odgađaju za iduću godinu . Predviđanja da će epidemija biti kratkog trajanja pokazala su se pogrešna . Još se ni ne nazire vrhunac širenja virusa , a kamoli kraj .
    Već tri tjedna radim od kuće . Nekako u isto vrijeme je stupilo na snagu ograničenje kretanja po javnim površinama , tako da praktično izlazim samo ako treba do trgovine . Planirao sam napraviti dvotjednu pauzu od trčanja u petom mjesecu , ali s obzirom na razvoj situacije pauzu sam započeo odmah . Prvi tjedan kod kuće je bio prilično šizoidan . Trebalo je proć par dana da se uopće naviknem  na ograničeno kretanje , mjere zaštite na svakom koraku i neizvjesnost . Rad preko računala kod kuće je  zahtijevao dosta uhodavanja i živaca dok nije napokon krenuo donekle normalnim tokom . Da stvar bude još gora pobrinula se bura . Tjedan dana je puhala divljački tako da nisam praktički izlazio ni u dvorište .  Osjećao sam se kao gardelin u zlatnom kavezu  . Nedostajala mi je čak i najobičnija dnevna šetnja do ureda i nazad , a o trčanju da ne govorim .
    Nakon tog prvog tjedna malo po malo sam se počeo navikavati na trenutno stanje . Bura je napokon stala pa sam mogao popodne malo se zabavljati po vrtu . Noge bi protegao malo berući šparuge ili šetajuči Neru po šumi. Od trčanja još ništa , ali  sam opet krunuo sa vježbama za jačanje trupa . Po cijele dane sijedim pred računalom i bez vježbanja mislim da bi ubrzo imao opet problema sa leđima . Uglavnom tako je prošao i drugi tjedan . Sad sam mogao opet počet sa trčanjem . Problem je kako i gdje . Stadion je zatvoren . Nisu dozvoljena okupljanja na javnom mjestu , pa policija zna upozoravati i tjerati . Kako mi se neda dolaziti u neugodne situacije , prvih par dana bi na brzinu pred mrak istrčao malo pustim ulicama po periferiji grada . Zbog stalnog  zagledavanja da ne naletim na policiju osjećao sam se kao ilegalac za vrijeme okupacije . Zbog toga sam kao i moj stari četrdeset i treće krenuo u šumu . A di ćeš bolje nego u Šijani . Bezbroj staza gdje možeš opušteno trčati do mile volje  i bar na trenutak zaboraviti na zbilju i život u zlatnom kavezu .

nedjelja, 15. ožujka 2020.

A šta da radim

      Sad je i potvrđeno . Otkazane su obje utrke na koje sam planirao trčati ovog proljeća . Ustvari  " Wings for life " je otkazan , dok je  " Istrski maraton "  prebacio  termin održavanja na 11.10. Nadam se da će do tad ovaj jebeni virus ostat samo ružna uspomena . Uglavnom datum je idealan za trening trčanje prateći  Miru na njenom prvom polumaratonu . Time si ispunjavam želju da joj budem podrška na njenom debiju  , a bez da žalim za nekim ganjanjem rezultata . Dva je tjedna do ljubljanskog maratona  i lagano trčanje mi savršeno odgovara .
     Uglavnom sad imam i popunjen kalendar što se trčanja tiče do kraja godine . Plitvice ću ove godine preskočiti , kako bi  mogao na vrijeme početi sa pripremama za kraj ljeta i jesen . Dakle 30.08. polumaraton u Subotici , 11.10. polumaraton u Ankaranu i 25.10. najvjerojatnije maraton u Ljubljani .
     I sad ostaje pitanje iz naslova . Šta raditi sljedeća dva mjeseca . Nema utrka i svi programi treninga padaju u vodu . U nedostatku stimulansa za jačim treninzima , ostaje nam trčanje za gušt . Opušteno  , nesputano , laganini . U dobrom društvu uz ugodan tempo i malo čakule , čista uživancija . Trebalo bi iskoristiti i za istraživanje novih terena za trening , možda i malo dalje od samog grada . Nedjeljom bi se mogao uklopiti neki kratki izletić do neke lijepe staze u prirodi , čisto malo za promjenu . Aktivno , a opet opušteno . Nešto ćemo već smisliti .

    Naslov posta ( u nedostatku inspiracije ) je po pjesmi grupe Azra " A šta da radim "sa njihove prve singl ploče iz 1979 . godine .

srijeda, 11. ožujka 2020.

Puste želje

    Svakim danom koji prolazi sve su veći izgledi da će mi svi planovi u vezi proljetnih takmičenja pasti u vodu . Izgleda da mi jednostavno nisu suđeni . Prošle godine zbog ozljede i viroze mi je otpao zagrebački proljetni polumaraton za koji sam se spremao sa velikim očekivanjima . Ove godine sve je opet teklo idealno do ozljede . Nakon punih četiri tjedna lakšeg treninga na kraju ipak odustajem od ganjanja rezultata . Ozljeda još nije skroz prošla i smeta taman toliko da ne mogu trčati punom snagom . Uostalom forma je toliko pala da nema smisla ni pokušavati . I taman kad sam definitivno odlučio pratiti Miru u njenom prvom polumaratonu opet problemi . Ovog puta je za rušenje planova zaslužna pojava korona-virusa . Ono što je na početku izgledalo kao lokalna epidemija tamo negdje daleko , odjednom je preraslo u globalnu pandemiju . Glavno žarište je tu blizu nas , a vrhunac i kraj se ni ne naziru još . Mjere za suzbijanje zaraze su sve strože . Zatvaraju se granice , škole , vrtići , uvode se mjere izolacije i karantene .Ograničava se kretanje , otkazuju sve manifestacije i zabranjuju se masovni skupovi . Kao u nekom filmu znanstvene fantastike . U takvom ozračju sve je izvjesnije da se stanje neće tako skoro smiriti i da će najvjerojetnije otkazati Istrski maraton , a možda čak i Wings for life . Dakle sve moguće varijante  planova ostaju i ovog proljeća samo puste želje .

četvrtak, 5. ožujka 2020.

Pulski maraton - lud , zbunjen , normalan ?

  Nakon dugog premišljenja pala je i konačna odluka što se tiče utrka do ljeta . 21 km na Istrskom martonu , Wings for life u Zadru i najvjerojatnije 21 km na Plitvičkom maratonu . Ankaran i Zadar su već uplaćeni , a sve sam bliže i trčanju u Plitvicama . I sad kad sam riješio skoro sve dileme za prvi dio godine , lagano sam počeo vrtiti sve mogućnosti za kraj ljeta i jesen . Glavni orijentir je kao i uvijek Ljubljana . To se ne propušta , jedino je pitanje 21 ili 42 km . Od toga ovisi i plan priprema . Sve ostalo se podređuje tome . Tako treba uklopiti i subotički polumaraton koji je po terminu 8 tjedana prije Ljubljane . Ako napravim odmor nakon Plitvica , bojim se da se neću dovoljno dobro spremiti do Subotice . Trebat će dobro promisliti kod sastavljanja plana priprema .
   I dok sam tako vrtio sve što se nudi do jeseni , pogled mi je pao i na raspis za 2.Pula- marathon . Termin mi nikako ne odgovara , ali obzirom da je to ipak naša domaća utrka osjećam dosta veliko žaljenje što neću nastupiti na njoj . I dok čitam raspis  naprosto ne mogu vjerovati onome što piše . Odmah sam se sjetio naslova bosanske humoristične serije " Lud , zbunjen , normalan " .  Ja sam svakako prilično zbunjen nakon što sam pročitao satnicu odvijanja same manifestacije , a organizatori su bili ludo hrabri kad su je tako složili .  Za razliku od prošle godine sve utrke su ugurane u jedno predvečerje . Očito je želja bila da se čim manje zatvara promet u gradu i da se cijelo vrijeme trajanja maratona nešto događa oko same Arene . Međutim to zahtijeva vrlo preciznu i usklađenu organizaciju  , velik broj ljudi i potrebnu logistiku , a po viđenom prijašnjih godina to će biti teško postić . Općenito mislim da su već prošle godine organizatori zagrizli u preveliki zalogaj . Prve dvije godine trčala se utrka od 10 km , a u trećoj i četvrtoj pridodala se utrka na 5 km . Svake godine bilo je priličnih propusta u organizaciji utrke , ali bi se organizatori potrudili to ispraviti za slijedeću utrku , na kojoj bi opet nešto drugo zabrljali .  Onda su za petu godinu odlučili sve to proširiti i to ni manje ni više nego polumaratonom i maratonom . Ljubitelji trčanja su bili oduševljeni što su dočekali i takve utrke u svom gradu . Hvale vrijedan pokušaj koji se nažalost pokazao i prezahtjevan . Građani su slabo i kasno obaviješteni o utrci , zatvorenim cestama i alternativnim putevima u prometu , što je dovelo do prometnog kaosa te vrlo negativnih reakcija i komentara . Što se samih utrka polumaratona i maratona tiče veliki je propust i pomalo sramotna činjenica da nije bilo proglašanja i plasmana po starosnim kategorijama . Ali ok , kažu da se prvi mačići bacaju u vodu ( prilično morbidna izreka ) , pa se nadam da će ove godine sve to bolje ispasti . Ipak bojim se da bi ispred same Arene moglo biti velikih problema jer će trebati puno bolje ograditi koridore za start utrka , koridore za prilaz ulazu u Arenu prema cilju , te koridor za one koji kreću u drugi krug za maraton . Umjesto traka trebalo bi postaviti metalne ograde zbog nekulturnih prolaznika koji ometaju trkače svojim kretanjem preko staze . Druga stvar koja mi nikako nije jasna je vrijeme održavanja utrka polumaratona i maratona i to zbog djela staze koji vodi od uvale Valovine pored Muzila prema tvornici cementa , a koja je većim djelom skroz neosvijetljena . Start utrke maratona je u 17 sati , a polumaratona u 18 sati . Po toj satnici prvi polumaratonci bi trebali ulaziti u cilj približno oko 19:15 , a maratonci oko 19:45 . S obzirom da taj dan sunce zalazi u 19:07 ( lako za provjeriti ) jasno je da će većina polumaratonaca i svi maratonci najmanje kilometar i po bauljati po mraku ( maratonci dva puta ) . Trčao sam prije dvije godine sa društvom iz kluba onuda po mraku i unatoč jake mjesečine jedva smo nazirali cestu po kojoj se trčalo , a trčati utrku po tim uvjetima bi bilo suludo . Da nebi pričao na pamet , večeras sam nakon treninga prošao autom tim putem provjeriti da se nije nešto u međuvremeno promjenilo . Uzalud , sve je isto kao i onda . Mrak kao u kanalu od maneštre . Čisto sumnjam da je netko o tome razmišljao dok je sastavljao raspored satnice . A još manje vjerujem da će grad provesti javnu rasvjetu na toj dionici samo zbog jedne utrke , tako da mi se sve više čini da će ove godine organizacijski šlamperaj dosegnuti svoj vrhunac . Iskreno se nadam da se varam i da će na kraju sve proći kako treba , ali bojim se da su to sve samo puste želje .

subota, 29. veljače 2020.

Ništa kontra Splita

    Otrčana je i prva ovogodišnja utrka . U stvari neću je ni brojati kao utrku iz više razloga . Kao prvo radi se tek o štafetnoj maratonskoj dionici od samo 12 km . Kao drugo zbog ozljede sam daleko od predviđene forme . Kao treće zbog još uvijek prisutne boli trčim kao pod ručnom kočnicom . Ali nema veze i tako sam planirao dionicu štafete otrčati kao provjeru forme pred polumaraton u Ankaranu i Wings for life u Zadru . I taman kad sam prije dva tjedna ulazio u najintenzivniji dio priprema paf , iz čista mira ozljeda . I to u tjednu kad sam imao lakše treninge . Opet isto kao i lani . Hvatište zadnje lože , samo ovaj puta na drugoj nozi . I tako dva tjedna laganog trčkaranja , forma pada , a nervoza i neizvjesnost rastu . Zbog toga sam prema Splitu krenuo bez ikakvih očekivanja , sa jedinom željom da uspijem otrčati bez da opet ne pogoršam ozljedu . Kako je završilo još sam i zadovoljan . Ali krenimo redom .
    Na put smo krenuli prije zore . Kad je sunce počelo pomalo izlaziti na obzorju , mi smo već daleko odmakli na putu prema Vratima Jadrana gdje su nas čekali Markoviči . Do Splita ima dobrih pet i po sati čiste vožnje , a treba i podignuti startne pakete prije utrke na pet kilometara koja je popodne . Po planu oko podneva stižemo i odmah se upućujemo do samostana sv.Ante gdje nas čeka fra Tomo . Fra Tomo je bio član našeg kluba dok je služio u  Puli , a sad kad je u Splitu uvijek nas lijepo ugosti . Ostavljamo stvari i odlazimo do Gripa po startne pakete . Veliko zdanje sportskog centra iznutra djeluje prilično jadno i ofucano , naročito "velika dvorana " u kojoj je krajem osamdesetih Jugoplastika osvajala naslov prvaka Evrope tri puta zaredom . Na parteru većina štandova koji promoviraju nadolazeće utrke i tek nekoliko sa slabašnom ponudom sportske opreme . Na brzinu podižemo pakete i krećemo se spremati za popodnevnu utrku . Oko Poljuda je velika gužva zbog Hajdukove utakmice . Sa svih strana se slijevaju grupe navijača svih uzrasta i spola . I naravno svi nose nešto od klupskih obilježja . Da izbjegnemo probleme u prometu krećemo pješke preko brda prema Rivi . Kako se približavamo sve jače odzvanja Dinova " Ništa kontra Splita " koja je postala neka vrsta gradske himne i koju ćemo u idućih 24 sata imati prilike čuti nebrojeno puta . Mira se skida i kreće sa zagrijavanjem . Iako sam je planirao otpratiti na utrci , odustajem zbog ozljede kako bih se bar donekle sačuvao za sutrašnju štafetu . Na znak startera četristotinjak trkača se sjurilo duž startne ravnine i nestalo iza zavoja u Marmontovu . Zauzeo sam dobru poziciju za snimanje i čekao . Nakon petnaistak minuta utrčava pobjednik . Kao što sam i očekivao na isteku dvadeset i sedme minute iz zavoja istrčavaju Mira i Ozren te grabeći prilično žestoko utrčavaju u cilj . S obzirom na konfiguraciju staze jako dobro vrijeme za Miru . Dobro raspoloženje je malo pomutilo Ozrenov pad i raskrvavljeno koljeno . Jako nezgodno jer ga je sutra još čekalo trčanje maratonske štafete . Skroz bez treninga bio je mislio trčati laganini samo utrku na 5 km , ali kako se Igor dan prije puta razbolio upao je silom prilika na njegovo mjesto .
     Sutradan smo se rano ustali jer je već u devet sati start maratona . Kako sam zadnja izmjena u štafeti ne žuri mi se . Do Rive ja i Mira stižemo taman na vrijeme da vidimo start utrke . Nakon  što su  zadnji trkači nestali sa vidika nalazimo zgodan kafić na šetnici do samog mora . Kao gušteri na suncu guštiramo u kavi i kolačima . Totalna bonaca , površina mora kao ulje koje tek tu i tamo namreška prolaz poneke brodice . Mir i tišina . Dalmatinci bi rekli " ko to more platit " . Na Rivu kod cilja se vraćamo taman kad su prvi polumaratonci završavali svoju utrku . Nakon malo navijanja , došao je red da se i ja spremim . Na brzinu sam se presvukao i krenuo prema mjestu za izmjene štafeta kod hotela Marjan . Došao sam malo prerano , ali bolje to nego da zakasnim . Dok sam se lagano zagrijavao promatrao sam i bodrio trkače koji su stalno nadirali sa vrha brda . Par minuta prije trećeg sata trajanja  utrke  napokon stiže Ozren . Morat ću dobro potegnuti da završimo  u manje od četiri sata . Preuzimam narukvicu i krećem . Prvih par kilometara uzduž rive je skroz ravno i uspijevam držati solidan tempo oko 4:40 po kilometru . Bol u nozi smeta , ali ne previše . Na prilazu Bačvicama počinje serija kratkih ,ali oštrih uzbrdica i nizbrdica zbog kojih je teško održavati neki ritam trčanja . Stotinjak metara trčanja po sipkom pijesku plaže na Bačvicama izgleda atraktivno , ali je živi užas za otrčati . Čista budalaština . Bol postaje neugodnija pa malo smanjujem tempo trčanja jer je još više od 6 km do cilja i ne želim riskirati još goru ozljedu . Kakvu takvu utjehu nalazim u tome da i pored tako suspregnutog trčanja stalno pretrčavam nekog na stazi . Znam da to nije realna slika jer su to većinom trkači koji imaju 30 km više od mene u nogama u tom trenutku , ali ipak djeluje pozitivno na raspoloženje . Prije okretišta na Žnjanu uspio sam pretrčati  dvije štafete , a treću koja se vraćala nakon okreta je imala dobrih petstotinjak metara prednosti . To je bio dodatni poticaj da ne popustim i da je pokušam stići . Na zadnjem usponu od rive uz Pazar ugledao sam je stotinjak metra ispred i još malo ubrzao . Ostalo je još manje od kilometra i možda ipak popusti na kraju . Na ulasku u Marmontovu još je pedesetak metara ispred mene . Tu me dočekuju Ozren i Joško i nastavljaju samnom .Sad se već sve jače čuje razglas kod cilja , što daje dodatni poticaj trkačima da izvuku još ono malo snage što im je ostalo . Ubrzavam najviše što mogu po nizbrdici prije ulaska u ciljnu ravninu , ali uspijevam samo smanjiti razliku . Na semaforu 3:59 i nešto sitno . S obzirom na sve , ja sam zadovoljan . Ispao je dobar trening mrvicu slabije od tempa polumaratona  , a bol u nozi se polako povlači . Ostaje pitanje koliko sam izgubio što se tiče priprema u ova dva tjedna . Idućih tjedan- dva će se pokazati ima li smisla u Ankaranu trčati za pravo ili ću pratiti Miru u njenom prvom polumaratonu .Split ostavljamo u dobrom raspoloženju i sa pozitivnim dojmovima . Organizatori su se svojski potrudili i uglavnom vrlo dobro organizirali utrku . Utrka je dobro prihvaćena i od samih Splićana , što se vidjelo i po velikom broju gledaoca i bučnim navijanjem . Staza je atraktivna , ali i prilično teška sa dosta uzbrdica . Kad se tome doda daleki put , teško da ću se opet odlučit za nastup . Ali nikad se nezna . Kao što bi Dino rekao " ništa kontra Splita " .