Sad kad je opet probijen led , možemo nastavit .
Dakle stali smo kod prošlog ljeta kad se gužva u šumi razrijedila i kad se opet moglo normalno trenirati . E sad , to trenirati treba uzet sa priličnom rezervom . Naime , uslijed nedostatka motivacije u vidu priprema za neko takmičenje cijelo ljeto je proteklo u laganom trčkaranju . Obzirom da su zatvorili sve sportske objekte , jedino mjesto za odvijanje nekih sportskih aktivnosti ostala je priroda u vlastitom angažmanu . Iz kluba nije bilo ni traga ni glasa , pa se tako skupila mala grupica koja se cijelo ljeto uredno tri puta tjedno okupljala u šumi te lagano trčkarala i vježbala . Kad kažem lagano , ponekad je to zbilja bilo laganini uz ugodnu čakulu , ali ono što je najbitnije je da se nije stalo . Nisu nas mogle zaustavit ni vrućine , ni kiše , ni zima , pa neće valjda ni nekakva korona . Treba se samo prilagodit novonastalim okolnostima ili bolje rečeno "novonormalnim" okolnostima i život ide dalje . Inače ovaj izraz "novonormalno " mi jako ide na živce .
I tako je prošla još jedna godina u isčekivanju kraja pandemije. Nakon turističke sezone buknuo je drugi val , pa nakon njega treći val , pa četvrti i evo sad se očekuje opet neki novi . Nikad kraja . Ljudska vrsta se ipak pokazala prilično žilava . Nakon početne histerije i straha , ljudi su se prilagodili i život ipak teče nekako dalje . Ili barem daje takav dojam . I kao što često biva u kriznim situacijama , neke veze i prijateljstva ojačaju , a neke pucaju ili se jednostavno udalje . Tako sam i ja nakon dosta premišljanja odlučio izaći iz kluba i nastavit svojim putem . Ostaju mi lijepe uspomene na protekle godine , stečena prijateljstva i novi izazovi .
Nema komentara:
Objavi komentar