Prošlo je gotovo dva mjeseca od zadnjeg posta . Tada sam bio krenuo sa trčanjem u Šijanskoj šumi da bi se sklonio sa javnih površina i nepotrebnih rasprava sa policijom zbog prerevnog tumačenja mjera opreza u vezi korone . Moja nadanja da ću u miru uživati po pustim šumskim stazama raspršila su se već na samom ulazu kod parkinga . Toliko auta još nisam nikad zatekao na tom mjestu . Kao da je cijeli grad zbrisao u šumu . I staro i mlado , sa štapovima , bez štapova , psi na uzici i psi bez uzice . Iza svakog grma netko izvire , tako da stalno moraš nekog izbjegavati po uskim šumskim stazama . Pa ti sad trči . I tako je to trajalo do početka turističke sezone , kad je naš vrli stožer objavio da smo izašli iz pandemije . Mjere su popustile i u šumi je opet zavladao mir . Sad se opet moglo trčati bezbrižno . Obzirom da su sva takmičenja otkazana nije više bilo potrebe za nikakvim programima , pripremama itd. Nastupilo je vrijeme trčanja bez opterećenja , čisto za održavanje kondicije i mentalnog zdravlja . Pogotovo ovo zadnje . Trebalo je pročistit mozak od silnih nepoznanica i promjena koje su nas zaskočile sa tom koronom .
Ovaj post je čekao kao skica više od godinu dana . Stalno je bilo sutra ću , sutra ću i tako unedogled. Jednostavno mi se nije pisalo .
Nema komentara:
Objavi komentar