Nakon što sam odlučio stisnut zube i početi opet sa normalnim treninzima stvari su se počele polako micati s mjesta . Iako sam očekivao da će vraćanje u trenažni proces rezultirati sa jačim bolovima , na divno čudo to se nije dogodilo . Prilikom zagrijavanja neugoda bi bila prisutna , da bi tijekom treninga pomalo jenjavala i opet se osjećala tek prilikom hlađenja . Navečer malo rolanja bolnim dijelom po golf loptici te obloga hepan gelom preko noći . I tako cijeli prošli tjedan . Polako opet podižem kilometražu . Tempo dionice , malo intervala i lagane dužine . Pokušavam ne pretjerati . Sve to uz vježbe za jačanje trupa na kraju treninga . Nakon toga obavezno malo duže istezanje . Na to me je posebno upozorio fizioterapeut . Za divno čudo nakon tjedan dana imam osjećaj da me stopalo manje smeta . Možda će se ipak pomalo sve smiriti .
Što se forme tiče , vidljivo je opala i sigurno neću biti spreman kako treba do Zadra . Snaga i tempo se popravljaju iz dana u dan , ali bojim se da će mi faliti treninzi dužina . Ipak sam tri preskočio , a ostalo je još samo pet tjedana do utrke . Uz to trebam paziti da se ne pretreniram u želji da nadoknadim propušteno . Zato sam opet počeo pratiti otkucaje srca na treningu . To se pokazalo pametnim . Trening dužine sam umjesto u nedjelju zbog obaveza odradio u ponedjeljak . U utorak umjesto odmora sam odradio intervale od osamsto metara u tempu 4:19 uz puls 166 što je isto malo više nego što treba . Srijeda odmor , ali očito nedovoljan jer je u četvrtak na tempo dionici ( tempo 4:46 ) skočio na 171 . Osjećao sam se tromo , te sam skratio predviđenu dionicu . Sad treba pametno dozirati . Dobra stvar je što sve manje razmišljam o ozljedi , a sve više o kvaliteti treninga . Ali treba paziti jer se čovjek lako zanese i pretjera . Uglavnom svatko će najteže upravo sebe kontrolirati . Vidio sam to i kod drugih trkača . Uglavnom da kucnem u drvo , ide na bolje .
petak, 31. ožujka 2017.
četvrtak, 23. ožujka 2017.
Trčanje uz nelagodu
Prošlo je i tri tjedna mirovanja . Malo terapije , malo mirovanja , malo vježbanja i onda konjska prehlada koja me dotukla . Već sam postao prilično nervozan što se tiče trčanja . Bol u stopalu se smanjila , ali još je prisutna i ne vidim da će ubrzo nestati . Očito bi trebalo još mirovati , ali koliko . U planu je utrka u Zadru za sedam tjedana i ako pauziram još malo bit ću skroz bez kondicije . Zato sam prošli četvrtak krenuo opet lagano sa treninzima . Sad treba polako opet hvatati ritam treninga i spasit što se spasit može . U nedjelju lagano nekih 14 km prateći suprugu , a u utorak kraća tempo dionica . Nelagoda u stopalu je prisutna , ali da se izdržati . Danas sam nakon zagrijavanja otrčao deset kilometara u tempu maratona po cesti i nije bilo loše . Nakon toga vježbe snage i dobro istezanje . Ako bol bude i dalje podnošljiva pripremit ću se i otrčati Zadar i Plitvice . Sve je nekako knap i nategnuto , ali ne želim odustati . Do tih utrka mi je zbilja stalo . Atmosferu u Zadru treba doživjeti , a usput ćemo ja i supruga par dana malo uživati u razgledavanju grada . Isto tako i Plitvice . Nakon toga ću uzet pauzu kako bi sanirao tu ozljedu do kraja i krenuo u pripreme za ljubljanski maraton .
nedjelja, 19. ožujka 2017.
U sjećanje na Eda Whitlocka
Prošla su evo već dva tjedna u mirovanju od trčanja . Upražnjavao sam vrijeme treninga sa vježbama jačanja tjela i dugim istezanjima , dok se nisam prehladio malo žešče . Nakon toga sam gotovo tjedan dana proveo na relaciji posao - kuća . Topli čaj , hrpa papirnatih maramica i laptop . I tako sam prije par dana pregledavajući stranicu Gazzette dello sport naišao na vijest o smrti velikog Ed Whitlocka . Ostao sam Šokiran . Dobro , čovjek je umro u osamdeset i šestoj godini , ali još prije nepunih pet njeseci je otrčao svjetski rekord u maratonu za svoju starosnu kategoriju u fantastičnom vremenu od 3:56:38 .Na fotografijama sa ulaska u cilj djelovao je vrlo svjež i veseo . Ja sam se tada pripremao za svoj prvi maraton i cilj mi je bio ići ispod 4 sata , tako da mi je taj rezultat bio fascinantan . Čovjek je odavao dojam da će bez problema utrčati u stotu , kad ono paf ... rak prostate i nema ga više . Možda je čak i na tom svom zadnjem maratonu bio već svjestan svoje bolesti , ali nije se dao do kraja .
To me ponukalo da malo proguglam o njemu i evo par crtica o njegovom životu .
Rodio se u Londonu 1931. godine . Za vrijeme školovanja i studiranja bio je odličan trkač . Nekoliko godina uzastopno je bio prvak Londonskog sveučilišta u krosu i utrci na 3 milje . Nakon završetka studija odlazi poslom u Kanadu i prestaje sa trčanjem . Trčanju se vraća u četrdesetim godinama života i to na utrkama na srednje staze . Svoj prvi maraton otrčao je neplanirano u 48.godini kako bi podupro sina koji se odvažio otrčati maraton sa 14.godina . Bez posebnih priprema za takve dužine istrčao je 2:31:23 . Nakon umirovljenja u šesdesetoj odlučuje se za cestovne utrke i postavlja si za cilj otrčati maraton kao prvi čovjek preko 70 godina koji ga je otrčao za manje od tri sata . Otrčao je nekoliko utrka ispod tri sata , najbrže u 73. godini 2:54:49 . Godinu dana kasnije 2005. trči 2:58:40 i postaje najstariji čovjek koji je otrčao maraton ispod tri sata . U narednim godinama ruši svjetske rekorde u maratonu do osamdeset godina
3:04:54 , do osamdeset i pet godina 3:15:84 . Zadnji rekord postiže u Torontu 16.10.2016. za starije od osamdeseti pet godina 3:56:38 . Planirao je rušenje rekorda za starije od devedeset godina kojeg drži britanac Fauja Singh u vremenu 5:40:04 , međutim bolest ga je nažalost u tome sprječila . Ostaju tako teško oborivi rekordi u praktički svim dužinama i svim starosnim kategorijama do devedeset godina . Nakon zadnjeg rekorda u listopadu prošle godine fiziolog Russell Hepple sa floridskog sveučilišta pozabavio sa slučajem Eda Whitlocka i ustvrdio da su njegovi rezultati fantastični i neobjašnjivi sa znanstvenog stanovišta . Po njegovom tumačenju ljudi u tim godinama su izgubili približno 40 % mišične mase što nije slučaj kod Eda koji je bio u odličnom fizičkom i psihičkom stanju .Njegov rekord od 2:54:48 ostvaren u 73. godini gledan znanstvenim parametrima odgovara vremenu od 2:04:48 , što bi bilo praktički dvije minute od apsolutnog svjetskog rekorda .
U svakom slučaju Ed Whitlock može biti uzor svima onima koji su zašli u neke srednje ili pozne godine da nastave sa svim aktivnostima koje vole ne osvrćući se na mišljenje drugih . Svojim je primjerom dokazao da ako je čovjek mlad u srcu može živjeti život punim plućima do kraja. Naravno , on je bio svojevrsni fenomen i ne može svatko pucati na takve rekorde i rezultate , ali svatko može nać neki svoj cilj za dostić i usput uživati u tome bez obzira na godine .
To me ponukalo da malo proguglam o njemu i evo par crtica o njegovom životu .
Rodio se u Londonu 1931. godine . Za vrijeme školovanja i studiranja bio je odličan trkač . Nekoliko godina uzastopno je bio prvak Londonskog sveučilišta u krosu i utrci na 3 milje . Nakon završetka studija odlazi poslom u Kanadu i prestaje sa trčanjem . Trčanju se vraća u četrdesetim godinama života i to na utrkama na srednje staze . Svoj prvi maraton otrčao je neplanirano u 48.godini kako bi podupro sina koji se odvažio otrčati maraton sa 14.godina . Bez posebnih priprema za takve dužine istrčao je 2:31:23 . Nakon umirovljenja u šesdesetoj odlučuje se za cestovne utrke i postavlja si za cilj otrčati maraton kao prvi čovjek preko 70 godina koji ga je otrčao za manje od tri sata . Otrčao je nekoliko utrka ispod tri sata , najbrže u 73. godini 2:54:49 . Godinu dana kasnije 2005. trči 2:58:40 i postaje najstariji čovjek koji je otrčao maraton ispod tri sata . U narednim godinama ruši svjetske rekorde u maratonu do osamdeset godina
3:04:54 , do osamdeset i pet godina 3:15:84 . Zadnji rekord postiže u Torontu 16.10.2016. za starije od osamdeseti pet godina 3:56:38 . Planirao je rušenje rekorda za starije od devedeset godina kojeg drži britanac Fauja Singh u vremenu 5:40:04 , međutim bolest ga je nažalost u tome sprječila . Ostaju tako teško oborivi rekordi u praktički svim dužinama i svim starosnim kategorijama do devedeset godina . Nakon zadnjeg rekorda u listopadu prošle godine fiziolog Russell Hepple sa floridskog sveučilišta pozabavio sa slučajem Eda Whitlocka i ustvrdio da su njegovi rezultati fantastični i neobjašnjivi sa znanstvenog stanovišta . Po njegovom tumačenju ljudi u tim godinama su izgubili približno 40 % mišične mase što nije slučaj kod Eda koji je bio u odličnom fizičkom i psihičkom stanju .Njegov rekord od 2:54:48 ostvaren u 73. godini gledan znanstvenim parametrima odgovara vremenu od 2:04:48 , što bi bilo praktički dvije minute od apsolutnog svjetskog rekorda .
U svakom slučaju Ed Whitlock može biti uzor svima onima koji su zašli u neke srednje ili pozne godine da nastave sa svim aktivnostima koje vole ne osvrćući se na mišljenje drugih . Svojim je primjerom dokazao da ako je čovjek mlad u srcu može živjeti život punim plućima do kraja. Naravno , on je bio svojevrsni fenomen i ne može svatko pucati na takve rekorde i rezultate , ali svatko može nać neki svoj cilj za dostić i usput uživati u tome bez obzira na godine .
utorak, 7. ožujka 2017.
Žene i maraton
Sutra je 8.mart , međunarodni dan žena koji se službeno obilježava još od početka prošlog stoljeća kao podsjetnik na borbu žena za ekonomsku , socijalnu i društvenu ravnopravnost . Iako o tome svi znamo većinu važnih činjenica , dobro je svako toliko podsjetiti se na to .
Stoga koristim priliku da svim ženama i trkačicama čestitam Dan žena . Zašto sam naveo i trkačice u čestitki ? Zato što je i u sportu žena kroz dugi niz godina bila izložena svojevrsnoj diskriminaciji . Mlađim ljudima je to možda i čudno , jer već dugi niz godina žene su prisutne i sudjeluju u gotovo svim sportovima ( pogotovo olimpijskim ) . Međutim nije uvijek bilo tako .
Atletika je sport koji obuhvaća trkačke , skakačke i bacačke discipline te je kao takva baza za praktički sve druge sportove i igre . Sastavni je dio programa od prvih modernih olimpijskih igara u Ateni 1896 . Od tad je u programu i maratonska utrka kao krunska disciplina . Naravno , u skladu sa tadašnjim razmišljanjima isključivo kao muška disciplina . Čak i u sportu , žene su dugo trebale voditi borbu za ravnopravnost sa svojim muškim kolegama . Danas se uglavnom razlike očituju u visini nagrada na takmičenja . Nekada je i sudjelovanje ženama bilo ograničeno samo na neke discipline koje su valljda bile prikladne za njih .
Što se tiče maratona dugo se smatralo da su duge staze , a naročito maraton prenaporne i opasne za žene zbog njihove fizionomije . Bilo je nekih iznimaka početkom stoljeća , kad su zabilježeni nastupi nekih žena na nekim revijalnim maratonima .
Tako je zabilježen nastup Marie-Louise Ledra na Tour de Paris Maraton 1918. godine u vremenu 5 sati 40 min.
1926. službeno je zabilježen nastup Violet Percy od strane međunarodne atl.federacije kao prvi svjetski rekord u vremenu 3:40:22 .
Međutim to su bili izuzeci koji spadaju u rubriku " vjerovali ili ne " , jer svi veliki svjetski maratoni i međunarodni olimpijski komitet su odbijali nastup žena na svojim takmičenjima .
Najstariji cestovni maraton u Bostonu nije dozvoljavao sudjelovanje ženama sve do 1972. godine . Prije toga je uporno odbijao prihvatiti sudjelovanje žena , što je dovelo do niza incidenata . 1966. godine je Roberta Louise Gibb sakrivena dočekala start utrke pa se priključila ostalim takmičarima i završila utrku .
1967. godine je opet nastupila neslužbeno , ali je to bila godina kad je službeno sa startnim brojem pristupila startu prva žena . Bila je to Katherine Switzer koja se prijavila pod inicijalima K.W. Switzer , pa su organizatori mislili da se radi o muškarcu . Kad je utrka došla do sedmog kilometara član organizacije Jock Sample ju je pokušao nasilno izgurati sa utrke , ali su ga srećom onemogućili njen tadašnji dečko i ostali takmičari koji su se zatekli u blizini . Uprkos tome završila je utrku u vremenu 4:20 ( sat vremena brža je bila Roberta Gibb koja je trčala bez startnog broja ) . Još se niz godina organizacija bostonskog maratona opirala ideji o sudjelovanja žena , do 1972. godine kad su napokon službeno ulkjučene žene u takmičenje i to upravo zalaganjem Jock Sempla .
Što se tiče Olimpijskih igara žene su prvi put nastupile u maratonu 1986. godine u Los Angelesu . Otad su se stvari toliko promjenile da na sadašnjim maratonima gotovo polovica takmičara čine žene . I ne samo na maratoskim utrkama , već i na puno dužim i težim takmičenjima kojih ima sve više i više kao npr. ironman triatloni , ultramaratoni itd.
Za kraj par podataka vezano za žene u maratonu :
- svjetski rekord u maratonu za žene ostvaren u mješovitim utrkama drži
Paula Radcliffe ( Velika Britanija ) sa vremenom 2:15:25 otrčan 13.04.2003. u Londonu
- svjetski rekord u maratonu za žene ostvaren u ženskim utrkama drži
Paula Radcliffe sa vremenom 2:17:42 otrčan 17.04.2005. u Londonu
- olimpijski rekord u maratonu za žene drži Tiki Gelana ( Etiopija )
u vremenu 2:23:07 otrčan 05.08.2012. u Londonu
- hrvatski rekord u maratonu za žene drži Lisa Stublić u vremenu 2:25:44
otrčan 07.04.2013. u Zurichu
Stoga koristim priliku da svim ženama i trkačicama čestitam Dan žena . Zašto sam naveo i trkačice u čestitki ? Zato što je i u sportu žena kroz dugi niz godina bila izložena svojevrsnoj diskriminaciji . Mlađim ljudima je to možda i čudno , jer već dugi niz godina žene su prisutne i sudjeluju u gotovo svim sportovima ( pogotovo olimpijskim ) . Međutim nije uvijek bilo tako .
Atletika je sport koji obuhvaća trkačke , skakačke i bacačke discipline te je kao takva baza za praktički sve druge sportove i igre . Sastavni je dio programa od prvih modernih olimpijskih igara u Ateni 1896 . Od tad je u programu i maratonska utrka kao krunska disciplina . Naravno , u skladu sa tadašnjim razmišljanjima isključivo kao muška disciplina . Čak i u sportu , žene su dugo trebale voditi borbu za ravnopravnost sa svojim muškim kolegama . Danas se uglavnom razlike očituju u visini nagrada na takmičenja . Nekada je i sudjelovanje ženama bilo ograničeno samo na neke discipline koje su valljda bile prikladne za njih .
Što se tiče maratona dugo se smatralo da su duge staze , a naročito maraton prenaporne i opasne za žene zbog njihove fizionomije . Bilo je nekih iznimaka početkom stoljeća , kad su zabilježeni nastupi nekih žena na nekim revijalnim maratonima .
Tako je zabilježen nastup Marie-Louise Ledra na Tour de Paris Maraton 1918. godine u vremenu 5 sati 40 min.
1926. službeno je zabilježen nastup Violet Percy od strane međunarodne atl.federacije kao prvi svjetski rekord u vremenu 3:40:22 .
Međutim to su bili izuzeci koji spadaju u rubriku " vjerovali ili ne " , jer svi veliki svjetski maratoni i međunarodni olimpijski komitet su odbijali nastup žena na svojim takmičenjima .
Najstariji cestovni maraton u Bostonu nije dozvoljavao sudjelovanje ženama sve do 1972. godine . Prije toga je uporno odbijao prihvatiti sudjelovanje žena , što je dovelo do niza incidenata . 1966. godine je Roberta Louise Gibb sakrivena dočekala start utrke pa se priključila ostalim takmičarima i završila utrku .
1967. godine je opet nastupila neslužbeno , ali je to bila godina kad je službeno sa startnim brojem pristupila startu prva žena . Bila je to Katherine Switzer koja se prijavila pod inicijalima K.W. Switzer , pa su organizatori mislili da se radi o muškarcu . Kad je utrka došla do sedmog kilometara član organizacije Jock Sample ju je pokušao nasilno izgurati sa utrke , ali su ga srećom onemogućili njen tadašnji dečko i ostali takmičari koji su se zatekli u blizini . Uprkos tome završila je utrku u vremenu 4:20 ( sat vremena brža je bila Roberta Gibb koja je trčala bez startnog broja ) . Još se niz godina organizacija bostonskog maratona opirala ideji o sudjelovanja žena , do 1972. godine kad su napokon službeno ulkjučene žene u takmičenje i to upravo zalaganjem Jock Sempla .
Što se tiče Olimpijskih igara žene su prvi put nastupile u maratonu 1986. godine u Los Angelesu . Otad su se stvari toliko promjenile da na sadašnjim maratonima gotovo polovica takmičara čine žene . I ne samo na maratoskim utrkama , već i na puno dužim i težim takmičenjima kojih ima sve više i više kao npr. ironman triatloni , ultramaratoni itd.
Za kraj par podataka vezano za žene u maratonu :
- svjetski rekord u maratonu za žene ostvaren u mješovitim utrkama drži
Paula Radcliffe ( Velika Britanija ) sa vremenom 2:15:25 otrčan 13.04.2003. u Londonu
- svjetski rekord u maratonu za žene ostvaren u ženskim utrkama drži
Paula Radcliffe sa vremenom 2:17:42 otrčan 17.04.2005. u Londonu
- olimpijski rekord u maratonu za žene drži Tiki Gelana ( Etiopija )
u vremenu 2:23:07 otrčan 05.08.2012. u Londonu
- hrvatski rekord u maratonu za žene drži Lisa Stublić u vremenu 2:25:44
otrčan 07.04.2013. u Zurichu
petak, 3. ožujka 2017.
I tata bi sine !
Utrka na Bunarini je prošla i odlučio sam vidjeti što je sa mojim bolom u stopalu . Odmah ujutro u ponedjeljak sam nazvao " fizio " Marjana i dogovorio tretman za utorak . Nije da mi utorak odgovara jer je to dan treninga , ali svi drugi termini su popunjeni do idućeg tjedna pa sam prihvatio . Znači taj dan nema treninga i gotovo . Jedini zajeb je bio taj što sam ja mislio na utorak sutradan , a Marjan na utorak idućeg tjedna . I tako sam se ja lijepo sutradan nacrtao u ambulantu i dobio košaricu . Očito je Marjanu bilo neugodno zbog nesporazuma , pa me ipak nekako ubacio za sutradan . I tako sam ja umjesto na tretman otišao na trening da ne propadne dan bez veze . Prvih par kilometra zagrijavanja osjećao sam malo neugodu u stopalu , ali kako je vrijeme odmicalo nisam više osjećao ništa , pa sam ipak odlučio odraditi 5-6 km u tempu maratona oko 5:20 .Normalno krenuo sam prebrzo i dok sam digao vrijeme preko 5:00 već sam otrčao kilometar , pa sam ipak odlučio otrčati tako do kraja . Kilometar po kilometar i na kraju 5 km u tempu 4:58 bez problema i bolova . Još dva kilometra hlađenja , istezanje i doma . Nisam osjećao nikakve smetnje ni navečer , ali zato ujutro kad ustajanja opet isto . Boli stopalo ,a hvatište tetive na peti kruto i bolno kod savijanja . I tako par minuta dok se noga malo ne razgiba . To me odmah podsjetilo na termin kod kostolomca popodne .
Popodne sam napokon ipak stigao na tretman . Najprije su na red došli listovi koji su još bili tvrdi nakon nedjeljne utrke i jučerašnjeg treninga . Na momente sam mislio da će mi oči iskočiti , ali kao što kaže pjesma " boys don,t cry " , pa sam stisnuo zube i u sebi lagano opsovao sve po spisku . Nakon listova na red je došlo hvatište tetive sa petom i stopalo . U pitanju je lagana upala . Vidi se i lagana oteklina oko gležnja . Kod stopala je koliko sam razumio upaljeno područje metatarzalnih kosti i zahtijeva određeno mirovanje dok se upala ne smiri . Led , masaža , hepan i odmor od treninga . Ja sam onako naivno pitao što znači mirovanje . U sebi sam računao da ću ipak moći lagano , možda i koju dužinu onako s noge na nogu , ali odgovor je bio jasan . Mirovanje znači mirovanje ,ako ne želiš da ti se još pogorša . Ok , shvatio sam. Jebi ga , tjedan do deset dana nebi trebalo baš toliko srozati pripreme za Wings for life u Zadru za dva mjeseca .
I tako sam sutradan ja otišao na stadion . Nema trčanja . Lagano zagrijavanje i nakon toga vježbe za jačanje trbušnih , leđnih i ostalih mišića . To sam u zadnje vrijeme bio zapostavio . Sad kad nema trčanja barem ću to malo nadoknaditi . I tako krenem ja sa vježbanjem , a malo dalje na stazi društvo niže krugove . Gledam i sve im zavidim . Odmah sam se sjetio legendarne scene iz filma " Ko to tamo peva " kad je gledajući seks iz prikrajka Miško ( A. Berček ) kazao ocu ( P.Vujsić ) " i ja bi to tata " , a otac mu na to odgovori " i tata bi sine " .
Popodne sam napokon ipak stigao na tretman . Najprije su na red došli listovi koji su još bili tvrdi nakon nedjeljne utrke i jučerašnjeg treninga . Na momente sam mislio da će mi oči iskočiti , ali kao što kaže pjesma " boys don,t cry " , pa sam stisnuo zube i u sebi lagano opsovao sve po spisku . Nakon listova na red je došlo hvatište tetive sa petom i stopalo . U pitanju je lagana upala . Vidi se i lagana oteklina oko gležnja . Kod stopala je koliko sam razumio upaljeno područje metatarzalnih kosti i zahtijeva određeno mirovanje dok se upala ne smiri . Led , masaža , hepan i odmor od treninga . Ja sam onako naivno pitao što znači mirovanje . U sebi sam računao da ću ipak moći lagano , možda i koju dužinu onako s noge na nogu , ali odgovor je bio jasan . Mirovanje znači mirovanje ,ako ne želiš da ti se još pogorša . Ok , shvatio sam. Jebi ga , tjedan do deset dana nebi trebalo baš toliko srozati pripreme za Wings for life u Zadru za dva mjeseca .
I tako sam sutradan ja otišao na stadion . Nema trčanja . Lagano zagrijavanje i nakon toga vježbe za jačanje trbušnih , leđnih i ostalih mišića . To sam u zadnje vrijeme bio zapostavio . Sad kad nema trčanja barem ću to malo nadoknaditi . I tako krenem ja sa vježbanjem , a malo dalje na stazi društvo niže krugove . Gledam i sve im zavidim . Odmah sam se sjetio legendarne scene iz filma " Ko to tamo peva " kad je gledajući seks iz prikrajka Miško ( A. Berček ) kazao ocu ( P.Vujsić ) " i ja bi to tata " , a otac mu na to odgovori " i tata bi sine " .
srijeda, 1. ožujka 2017.
Zimska liga na Bunarini
Tjedan nakon humatitarne utrke na Kamenjaku protekao je u ritmu izmjena " trening , oporavak , trening , oporavak " . Vrijeme je bilo uglavnom stabilno i vedro , što se nebi moglo reći za moje raspoloženje . Naime kao što sam već pisao i prošli tjedan bol koja se javlja u stopalu nikako da nestane . U stvari sve je prisutnija . Na treningu sve je ok , da bi po noći i drugi dan prilično smetala . Dan poslije uglavnom dobro , pa nakon treninga opet isto . Počeo sam osjećati i napetost u hvatištu tetive i pete , što me posebno zabrinulo , jer ozljeda ahilove tetive je ono što mi najmanje treba u ovom trenutku. Ma ništa , odlučio sam do utrke na Bunarini posebno pripaziti na treningu da se dobro zagrijem i razgibam te ograničiti treninge na lagao rastrčavanje i tempo dionice . Ništa brzih intervala , uzbrdica i slično . Treba se pripaziti , odraditi utrku i poslije posjetiti fizioterapeuta Marjana kako bi poradili na sanaciji ozljede .
Dan prije utrke sam prebacio brod na novi vez na Bunarini . Bura je derala kao luda , pa sam se prilično namučio . Kad sam završio , nazvao sam Ozrena i pitao treba li pomoć oko pripreme za sutrašnju utrku . Kako nije trebalo , poslijepodne sam kod kćerke odradio napokon silikoniranje prozora i postavljanje bodlji za zaštitu od ptica . To sam joj odavno obećao , ali nikako uhvatiti vremena . A ptičurine seru po prozorskoj klupčici neumorno . Kad sam i to sredio mogao sam odahnuti . Sutrašnji dan je sav po mom izboru .
Ujutro smo se ja i Mira fino naspavali , lagano doručkovali i pomalo se spremili za Bunarinu . U ruksak iz Ljubljane je stalo sve što nam treba za utrku , kolači za čaščenje u drugu torbu i možemo krenuti . Dan kao izmišljen . Sunčan , topao taman koliko treba za trčanje , ma predivno . Na Bunarini su pripreme tekle punom parom . Ozren je uporno pokušavao priključiti sustav za točenje piva na jednu bačvu , pod budnim okom Slavena i Nenada . Baloni za start i cilj su bili montirani , a klinci iz vrtića i škola su se već zagrijavali za svoje utrke . Polako su pristizali i ostali iz kluba i nosili kolače za domjenak poslije utrke . Otišli smo pogledati dječje utrke . Neki su se pripremali sa roditeljima , a malo dalje je grupa iz atletske škole kod Milanovića završavala sa svojim zagrijavanjima . Kad su stigli kćerka sa mužem i malim Noom , otišli smo se presvuć i lagano zagrijavati . Ujutro kad sam ustao malo me boljelo stopalo , pa sam čak mislio odustati od utrkivanja i otrčati lagano sa Mirom , ali kako sam se malo zagrijao bol je nestala i nakon dva kilometra laganog trčkaranja i istezanja sve je bilo ok . Na startu sam stao odmah iza onih najbržih . Volim krenuti malo brže , a tako izbjegnem saplitanje u one spore koji stanu naprijed i stvore pomutnju kad krene utrka . I pored toga što je odmah na startu uzbrdica , utrka je krenula prilično brzo . Do prvog kilometra uspio sam uloviti neki tempo koji bi mi trebao odgovarati do kraja . Gužva se polako razrijedila i mogao sam se usredotočiti napokon samo na svoje trčanje . Pokušavao sam držati priključak sa Irenom i Danijelom . Do četvrtog kilometra je staza bila valovita sa laganim uzbrdicama i nizbrdicama , a onda je uslijedio dosta oštar uspon kod Umbrele do hotela Park . Tempo mi je prilično pao . Nizbrdicu do svjetionika sam iskoristio da dođem malo do daha , a onda lagani uspod , ravno oko Histrie te završni kratki i oštri uspon iznad teniskih terena . Još petsto metara do cilja . Teško je , ali uspijevam produžiti korak prema nizbrdici koja vodi prema cilju . Prije nizbrdice vidim kćerku sa unukom kako čekaju da prođem i navijaju . " Ajmo nono " . Mahnem im u prolazu i krenem prema cilju . Iza sebe čujem nečije korake i teško disanje kako se približvaju . E nećete baš sad , promislim i ubrzam koliko god sam još mogao . Uspio sam ih ostaviti iza sebe . Uletio sam u cilj i krenuo polako nazad ususret Miri usput hvatajući zrak . Trebalo mi je par minuta da dođem k sebi . Lagano sam krenuo ususret trkačima koji su pristizali . Zanimljivo je pratiti ih kako se trse i muče za svaku poziciju iz perspektive nekog tko je to upravo ostavio iza sebe . Na nekih petsto metara od cilja dočekao sam Miru . Upravo je prošla zadnju uzbrdicu , ali vidim da još uvijek savim dobro drži svoj tempo . Pridružujem joj se . Kaže da je ok . Znam da ne može povećati ritam , pa joj savjetujem da malo produži korak i da malo više radi rukama . Na nizbrdici još uspijeva malo ubrzati i ulazi u cilj . Kad je malo došla do daha , kaže da joj nije bila teška utrka . Super .
Nakon što smo se presvukli , odlazimo do platoa sa hranom i pićem . Pizze , kolači , voće , pive ... Svega u izobilju . Malo se družimo uz klopu i pivo . A vrijeme kao izmišljeno . Organizatorima svaka čast . Sve je bilo odlično organizirano i ničeg nije falilo .
Dan prije utrke sam prebacio brod na novi vez na Bunarini . Bura je derala kao luda , pa sam se prilično namučio . Kad sam završio , nazvao sam Ozrena i pitao treba li pomoć oko pripreme za sutrašnju utrku . Kako nije trebalo , poslijepodne sam kod kćerke odradio napokon silikoniranje prozora i postavljanje bodlji za zaštitu od ptica . To sam joj odavno obećao , ali nikako uhvatiti vremena . A ptičurine seru po prozorskoj klupčici neumorno . Kad sam i to sredio mogao sam odahnuti . Sutrašnji dan je sav po mom izboru .
Ujutro smo se ja i Mira fino naspavali , lagano doručkovali i pomalo se spremili za Bunarinu . U ruksak iz Ljubljane je stalo sve što nam treba za utrku , kolači za čaščenje u drugu torbu i možemo krenuti . Dan kao izmišljen . Sunčan , topao taman koliko treba za trčanje , ma predivno . Na Bunarini su pripreme tekle punom parom . Ozren je uporno pokušavao priključiti sustav za točenje piva na jednu bačvu , pod budnim okom Slavena i Nenada . Baloni za start i cilj su bili montirani , a klinci iz vrtića i škola su se već zagrijavali za svoje utrke . Polako su pristizali i ostali iz kluba i nosili kolače za domjenak poslije utrke . Otišli smo pogledati dječje utrke . Neki su se pripremali sa roditeljima , a malo dalje je grupa iz atletske škole kod Milanovića završavala sa svojim zagrijavanjima . Kad su stigli kćerka sa mužem i malim Noom , otišli smo se presvuć i lagano zagrijavati . Ujutro kad sam ustao malo me boljelo stopalo , pa sam čak mislio odustati od utrkivanja i otrčati lagano sa Mirom , ali kako sam se malo zagrijao bol je nestala i nakon dva kilometra laganog trčkaranja i istezanja sve je bilo ok . Na startu sam stao odmah iza onih najbržih . Volim krenuti malo brže , a tako izbjegnem saplitanje u one spore koji stanu naprijed i stvore pomutnju kad krene utrka . I pored toga što je odmah na startu uzbrdica , utrka je krenula prilično brzo . Do prvog kilometra uspio sam uloviti neki tempo koji bi mi trebao odgovarati do kraja . Gužva se polako razrijedila i mogao sam se usredotočiti napokon samo na svoje trčanje . Pokušavao sam držati priključak sa Irenom i Danijelom . Do četvrtog kilometra je staza bila valovita sa laganim uzbrdicama i nizbrdicama , a onda je uslijedio dosta oštar uspon kod Umbrele do hotela Park . Tempo mi je prilično pao . Nizbrdicu do svjetionika sam iskoristio da dođem malo do daha , a onda lagani uspod , ravno oko Histrie te završni kratki i oštri uspon iznad teniskih terena . Još petsto metara do cilja . Teško je , ali uspijevam produžiti korak prema nizbrdici koja vodi prema cilju . Prije nizbrdice vidim kćerku sa unukom kako čekaju da prođem i navijaju . " Ajmo nono " . Mahnem im u prolazu i krenem prema cilju . Iza sebe čujem nečije korake i teško disanje kako se približvaju . E nećete baš sad , promislim i ubrzam koliko god sam još mogao . Uspio sam ih ostaviti iza sebe . Uletio sam u cilj i krenuo polako nazad ususret Miri usput hvatajući zrak . Trebalo mi je par minuta da dođem k sebi . Lagano sam krenuo ususret trkačima koji su pristizali . Zanimljivo je pratiti ih kako se trse i muče za svaku poziciju iz perspektive nekog tko je to upravo ostavio iza sebe . Na nekih petsto metara od cilja dočekao sam Miru . Upravo je prošla zadnju uzbrdicu , ali vidim da još uvijek savim dobro drži svoj tempo . Pridružujem joj se . Kaže da je ok . Znam da ne može povećati ritam , pa joj savjetujem da malo produži korak i da malo više radi rukama . Na nizbrdici još uspijeva malo ubrzati i ulazi u cilj . Kad je malo došla do daha , kaže da joj nije bila teška utrka . Super .
Nakon što smo se presvukli , odlazimo do platoa sa hranom i pićem . Pizze , kolači , voće , pive ... Svega u izobilju . Malo se družimo uz klopu i pivo . A vrijeme kao izmišljeno . Organizatorima svaka čast . Sve je bilo odlično organizirano i ničeg nije falilo .
Pretplati se na:
Postovi (Atom)