Povratak

    Kad sam maloprije sjeo i pročitao što sam napisao u zadnjem postu , ostao sam iznenađen koliko je vremena prošlo od tada . Čitavih šest mjeseci nisam napisao ni slova . Istini za volju dogodilo se  za to vrijeme svašta i bilo bi materijala za pregršt postova , ali  jednostavno nisam bio nešto baš pri volji za pisanje . U vrijeme pisanja zadnjeg posta kriza u firmi je dostigla svoj vrhunac i postalo je  jasno da od spasa neće biti ništa . Ok , stečaj i gotovo . Ni prva , ni zadnja firma kojoj se to dogodilo , ali način na koji se to provelo je sramotan . Nisam tip koji pada u depresije ili slična stanja , ali sigurno je i to utjecalo na nedostatak inspiracije za pisanje . Ono što mi je između ostalog pomoglo da izbacim sve negativnosti iz glave u tim trenucima je upravo trčanje .                                                       Opet sam krenuo sa jačim treninzima i odlučio nastupiti na plitvičkom polumaratonu za kojeg sam se do tada dvoumio oko nastupa . Nije bilo više vremena za neke ozbiljnije pripreme , pa sam odlučio improvizirati i uhvatit čim bolju formu u ono malo tjedana što je ostalo do utrke . I pored svog truda dan utrke sam dočekao daleko od potrebne forme za jednu tako zahtjevnu stazu kao što je plitvička . Još u subotu kad sam pratio Miru na njenoj utrci od 5 km nisam bio načistu kako krenuti sutradan na polumaraton . Otrčati kao malo jači trening ili krenuti uobičajeno pa šta bude . Pucanj na startu je riješio sve dileme. Idemo spoznati svoje trenutačne granice i gotovo . Nizbrdicu od preko osam kilometara sam proletio i pored toga što sam pokušavao sačuvat čim više snage za teške uzbrdice koje slijede . Normalno ubrzo je to došlo na naplatu . Nakon dva kilometara uzbrdice koraci su otežali , zraka sve više falilo , a kao bonus je uletio i bodac u predjelu ošita zbog kojeg sam stao i prohodao dvadesetak metara dvoumeći se oko odustajanja . Srećom prilično sam tvrdoglav i nikakvo odustajanje nije dolazilo u obzir . Pogled na mnoštvo koje je prohodalo oko mene mi je dalo podstreka da krenem dalje . Malo po malo i bodac se povukao , a ja sam opet sve lakše trčao . Kad  je staza zašla u duboku hladovinu ni uzbrdica više nije toliko smetala , pa sam uspio postići sasvim pristojan ritam trčanja. Grabio sam uzbrdo i svako toliko prestigao nekog  , a najveći podstrek da izdržim mi je bio kad sam na najstrmijem dijelu staze prešao fra Tomu za kojeg znam da je bolji trkač od mene . Ali ne danas , jupiiii . Još veće iznenađenje je bio rezultat koji sam postigao . Bio je gotovo isti kao prije dvije godine kad sam otrčao potpuno spreman , što ipak pokazuje na određeni napredak u mom trčanju . Nakon silnog razočaranja zbog ozljede i svega što je slijedilo , bar malo zadovoljstva ove godine što se trčanja tiče . A sad malo odmora i novi početak sa pripremama za polumaratone u Subotici i Ljubljani .Kako je bilo u Subotici u idućem postu .