Svakom se vjerujem dogodio dan kad mu ništa živo ne ide od ruke . To se meni jutros dogodilo sa treningom dužine . Preciznije bi bilo kazati da mi ništa nije išlo od noge .
Plan je bio otrčati 18 km u nekom laganom tempu od 5:30 min./km . S obzirom da je noćas unuk spavao kod nas , Mira mi se nije mogla jutros pridružiti na trčanju pa sam krenuo sam . Ustao sam u šest i po , na brzinu se spremio i već prije sedam krenuo . Odmah na početku sam bio u nedoumici u kom smjeru krenuti . Najprije sam mislio prema Muzilu , pa preko Stoje i Lungomara do Verudele i nazad . Međutim već na rivi sam se premišljao dok sam prelazio jednim djelom po osunčanoj cesti . Rano jutro a već grije ko ludo . A kako li će tek biti na uzbrdici iznad Mornara i južnom bulevaru . Kad sam stigao do pošte okrenuo sam se i odlučio ipak ići do Šijanske šume . Ako ništa drugo barem se trči u hladovini šume . Do tad sam već odradio svojih dva kilometara zagrijavanja i korak je već trebao biti lagan , ali ja se nisam tako osjećao . Koraci su bili još skroz teški i neusklađeni . O nekom normalnom tempu nije bilo ni govora . Nastavio sam tako do Šijane . Nekako sam uspio ubrzati ispod 6 minuta po kilometru , ali nije to bilo to . Dočepao sam se šume i hlada i pomislio da će sad odjednom krenuti . Ali ništa od toga . Što je najluđe ništa mi posebno nije smetalo . U hladovini šume bilo je skroz ugodno . Nakon kišurine od prethodnih dana nije bilo ni sparine ni pretjerane vrućine . Za divno čudo nije bilo ni blata po stazi . Sve u svemu idealno za trčanje . Ali malo sutra . Ja se jednostavno danas nisam mogao skockati . Falilo je one lakoće u nogama i ritma koji ide sam od sebe . Kao da mi je cijelo tjelo uhvatila teška fjaka . Lako za tjelo , i glava je u fjaki . Obično bi lako snagom volje natjerao tjelo na dodatni napor kad bi bilo teško , ali danas je i to išlo sve usporeno i kratkotrajno . E sad , jeli tome uzrok bio prikriveni umor od dana ranije kad sam kod kuma ukrcao u kariolu i prebacio na drugo mjesto dva kubika pjeska i kubik bloketa , ili što sam se navečer uz društvo nakrcao pršutom i vinom , tko će ga znati . Uglavnom nije bilo baš bajno . Dok sam tako trčkarao , odlučio sam da kad već ne mogu otrčati 18 km željenim tempom , onda ću si dodati još dva ,tri kilometra u ovom kljakastom . I tako je išlo približno do 17.tog kilometra . Nisam stao ni popit vode . U biti nisam baš ni osjećao neku potrebu . Nisam više forsirao , već sam išao koliko sam u tom trenutku osjećao da mogu bez da si razbijam glavu sa time . Sjetio sam se starije kćerke i izraza " šanti , šanti " ( tako se nekako izgovara ) koji je pokupila dok je bila u Indiji . To bi valjda trebalo značiti " mirno , mirno " ili nešto u stilu ne razbijaj glavu nepotrebno , sve će biti ok . I onda odjednom na jednom ravnom djelu šumske staze po laganoj uzbrici koraci su krenuli sami od sebe i grabili ujednačenim brzim ritmom . Više nisam osjećao nikakve smetnje , odjednom je sve sjelo na svoje mjesto . Izašao sam iz šume i sad već ubrzanim korakom stigao doma . Ukupno 21,1 km , dužina polumaratona . Nisam toliko trčao još od Plitvica prije mjesec dana . Nakon istezanja i čaše magnezija i vode stao sam na vagu i ostao izneneđen . Iako nisam osjećao neko pretjerano znojenje i vrućinu , na treningu sam jutros izgubio skoro tri kilograma što je na mojih uobičajenih 66-67 kilograma težine prilično . Idući puta ću ipak ponijeti dosta tekućine na trening . A sad malo odmora .
Nema komentara:
Objavi komentar