Najvjerojatnije je svima koji rekreativno trče barem jednom postavljeno pitanje " trčiš ??? A zašto? ". Meni je postavljeno nedavno , a siguran sam da ću ga čuti još koji puta , bez obzira što je rekreativno trčanje posljednjih godina postiglo veliku popularnost i masovnost . Raznorazne škole trčanja privlače sve veći broj polaznika . Sasvim sigurno je dio njih privučen i činjenicom da je trčanje danas " in " iliti " fancy " ( idu mi na živce ti engleski izrazi koji se stalno forsiraju ) i da jednostavno moraju biti dio tog pokreta , ali će oni najvjerojatnije ubrzo odustati i prijeći na neku novu zanimaciju ( možda u lov na pokemone ). Ostati će oni ( vjerujem većina ) koji su krenuli trčati kako bi zadovoljili vlastite potrebe za kretanjem , rekreacijom , smanjenjem stresa te općenito brigom za održavanjem dobrog tjelesnog i mentalnog zdravlja. Takvo je stanje što se tiče trčanja danas , no nije uvijek bilo tako .
Negdje do sedamdesetih godina prošlog stoljeća sportska rekreacija kakvu danas poznajemo praktički nije postojala. Podrazumijevalo se da je sport za mlade ( osim profesionalnih sportaša , ali oni nisu dio ove priče ) dok ne završe školovanje , a nakon toga se treba uozbiljiti i zaposliti . Za rijetkima koji su se bavili trčanjem rekreativno ljudi bi se u čudu okretali , jer " zašto bi netko trčao tek tako bez veze . Očito mu nisu sve ovce na broju " . Smatrani su besposlenim čudacima . Uobičajene primjedbe su bile u stilu "vidi se da nema pametnijeg posla , idi radit nešto , ako nema šta za radit neka se meni javi " i slično .
Nekako u to vrijeme dolazi u svijetu do velikih promjena u načinu života , rada , standarda , te se kod ljudi javlja potreba za kvalitetnije provedenim slobodnim vremenom , kretanjem te općenito brigom za vlastito stanje .
Sve je krenulo sa joggingom . Inicijator tog pokreta je novozelandski atletski trener Arthur Lydiard ( po najvećoj reviji za trčanje Runners Word najveći trkački trener svih vremena ) koji je razvio koncept trkačkog treninga izdržljivosti kojeg je nazvao jogging . Taj koncept je pokazao odlične rezultate
kod jedne njegove grupe u kojoj su bile osobe koje su preživjele srčani udar , pretile osobe te općenito osobe srednjih i poznih godina sa zdravstvenim problemima . Taj koncept koji se bazirao na laganom dugom trčanju je poslije atletski trener Bill Bowerman predstavio u SAD - u gdje je ubrzo postao najpopularniji i najmasovniji vid rekreacije . Kasnije se to proširilo po cijelom svijetu .
Kod nas su početkom osamdesetih godina počele nicati trkačke sekcije pri radničkim sportskim društvima , međutim popularnost i prihvaćenost takvog oblika sportske rekreacije je do nedavno vrlo sporo rasla za razliku od Slovenije , što se vidi i po broju rekreativaca u odnosu na broj stanovnika , broju utrka ,atmosferi na utrkama itd.
Svijest i sportska kultura se ipak mijenjaju , ali polako . Stoga ne treba čuditi pitanje sa početka ovog teksta .Neki ga postavljaju iz dobroćudne znatiželje , a neki sarkastično . Ovim prvima se potrudim objasniti što bolje mogu ( tko zna možda i oni krenu trčati ) , a ovim drugima kratko odgovorim " JER MOGU I HOĆU ".
Nema komentara:
Objavi komentar