Subotički polumaraton 2021 - kako mi se ukazao John Lennon

        Prošlo je već mjesec dana od utrke , ali kad sam je već najavljivao napisati ću par rečenica i o tome .          

      Stigao je i taj dan . Nakon dugog isčekivanja napokon se opet utrkujem . Na ranije održanim utrkama ove godine mi se nije išlo jer je situacija sa koronom  još bila previše nesigurna . Na put sam krenuo prepun nedoumica . Bilo mi je jasno da nisam spreman sto posto . Osjećao sam da mi fali još koji tjedan treninga . Općenito tjedna kilometraža mi je bila prilično skromna , ali šta je tu je . Najviše sam se pribojavao vrućine za vrijeme utrke . Prije dvije godine sam trčao na 32 stupnja i riknuo . Uvjerljivo najteža utrka ikad . Staza idealna , a rezultat gori nego po brdima Plitvica . Ove godine je u Subotici cijelo ljeto bilo oko 38 stupnja i da je tako ostalo neznam kako bi se proveo . Srećom tjedan dana prije utrke nakon par dobrih pljuskova  temperatura se ipak spustila ispod 30 . Unatoč najavljenoj kiši , jutro je osvanulo obasjano suncem . U centru grada stigao sam dosta ranije zbog parkinga . Prošetao sam do startnog mjesta , pogledao  malo dječje utrke i krenuo sa zagrijavanjem . Usput sam malo proučavao ostale takmičare koji su se kao i ja zagrijavali u očekivanju starta . I odjednom u tom šarolikom mnoštvu ugledam Johna . Duga kosa i brada , naočale . Jbt , John Lennon glavom i bradom . Dobro , više je ustvari onako visok i sijed ličio na druida Čudomiksa iz stripa Asterix , ali Lennon mi je prvo pao na pamet pa neka tako ostane . Lakonski sam zaključio da je šteta što je starija kategorija jer bi ga sigurno pobijedio . Uglavnom utrka je startala i prvih dvijestotinjak metara sam morao uložiti dosta truda da izbjegnem sudar i pad u uskom prostoru startne ravnine . Iz nekog razloga znanog samo organizatoru  start za 5 , 10 i 21 km je postavljen u isto vrijeme i to je u biti jedina zamjerka . Obzirom da je sve ostalo besprijekorno to ćemo zanemariti . Uostalom čim se skrenulo sa šetališta u široku ulicu gužva se razrijedila i prava utrka je mogla početi . Osjećao sam se dobro i odlučio držati tempo oko 5 min/km , pa dok izdržim . U mnoštvu trkača koji su zujali čas brže čas sporije uočio sam jednu trkačicu koja je držala konstantan tempo sličan mome , pa sam je odlučio pratiti . Imala je lijep stil trčanja , lagan poput gazele .Podsjetila me na Ivana Runningdidu . Nizao sam kilometre tako s lakoćom negdje do okretišta na 14 kilometru , kad sam počeo osjećati prve znakove umora . Sad je već trebalo dosta truda za održavati taj tempo . I taman malo prije okretišta ugledam Lennona kako piči sve u šesnaist u suprotnom smjeru . U glavi sam na brzinu izračunao da je dobrih šestotinjak metara ispred mene . Uh , kako sam samo loše procijenio Johna prije starta . Do sedamnaistog kilometra sam nekako uspijevao držati tempo , a onda sam morao stati i dobro potegnuti vode . Hvatajući zrak između gutljaja promatrao sam kako " gazela " odmiče sve više u daljinu .Nakon toga trebalo mi je dosta truda da opet uhvatim koliko toliko pristojan tempo. Kako se kraj približavao opet sam povratio željeni tempo , te prije cilja ubrzao i prestigao grupicu ispred sebe . Među njima je bio i tip koji je na zagrijavanju najavljivao tempo od 4:35 . Pred samim ciljem  čujem Miru kako navija , mahnem joj i  ulijećem u cilj . Za razliku od pretprošle godine nisam pretjerano umoran  . Sad slijedi ono najbolje . Masaža , hladno pivo , voće , kolači . Subotica se opet iskazala u najboljem svijetlu . Kad su me prozvali na pozornicu za drugo mjesto u  kategoriji uslijedilo je novo iznenađenje . Popnem se na postolje  , okrenem se da  pogledam tko stiže kao pobjednik , a kad ono John Lennon .

      Kasnije sam malo proguglao i ustanovio da je moj famozni John Lennon ustvari Zoran Janković , čovjek koji ima u nogama više od sto maratona od kojih preko osamdeset ispod 3 sata . Bravo majstore .

Novi izazovi

   Kaže se da i pršut ako se jede svaki dan ubrzo dosadi . Ne znam za pršut , ali to se pokazalo točnim kad je trčanje u pitanju . Nakon nekoliko mjeseci laganog i neobaveznog trčanja nekako mi je postalo monotono , pa sam počeo pomalo sa malo jačim i raznovrsnijim treninzima . Zima je prolazila i počeli su i prvi raspisi za utrke . Ono što je meni interesantno kao npr. Wings for life ili Istrski maraton i dalje su ostali na virtualnoj razini , tako da sam odustao od tih proljetnih utrka .  Odlučio sam se spremati za Suboticu koja je po raspisu krajem kolovoza i možda za Ljubljanu u listopadu , pa šta bude . Trčanje po ljeti i visokim temperaturama mi se ni malo ne dopadaju , ali prekrasna iskustva od prije dvije godine sa subotičkog polumaratona su ipak presudila . Odluka je pala i sad je samo trebalo  dobro se pripremiti za to . Ako je nešto gore od utrkivanja po ljeti , onda je to definitivno treniranje po ljeti . Utrku ćeš i četveronoške završiti za manje od dva sata ,ali za dobre pripreme treba cijelo ljeto izdržati te pasje vrućine . Ove godine kao za inat  nisu padale ispod 30 stupnjeva , pa ko voli nek izvoli . Ja baš ne volim , ali ko mene pita . Uostalom sam sa si to namjestio . 

   Donijeti odluku je bilo najlakše , kao i sastaviti program priprema  .  Ali sprovesti ga to je već nešto drugo . Kad bi započinjali večernji treninzi na stadionu , pola staze je još bilo pod suncem . Temperatura oko 30 stupnjeva . Nisi ni krenuo sa zagrjavanjem , a mozak ti već lagano kuha i jedva čekaš da dođeš u onaj dio staze koji je u hladu . Trebalo je dosta upornosti za odraditi veći dio zadanog programa . Kad  kažem veći dio , znači da ga jednostavno nisam uspio odraditi do kraja pod tim uvjetima . Malo skratiš tu , malo smanjiš tamo i na kraju to fali na utrci . 

    Treninzi dužine su posebna priča . Sve sam ih odradio u šumi . Jednostavno mi se nije dalo ustajati prije 6 ujutro da bih izbjegao trčanje po jakom suncu na cesti . Osim toga problem bi bio i nadomjestak izgubljene tekućine tijekom trčanja .  Nema baš mnogo mjesta gdje mogu dobiti vode , a mrzim nosit  za pojasom jer jednostavno ne volim kad mi nešto klepeta dok trčim . I tako sam cijelo ljeto nedjeljom trčao u Šijani . Trči se po hladu , temperatura je nešto niža nego po suncu , ali je teren dosta zahtjevan . Uzbrdo , nizbrdo , malo lijevo pa desno , zemlja pa kamenje prekriveno lišćem i tako cijelo vrijeme .  Moraš stalno biti skoncentiran kako se nebi protegao koliko si dug i širok . To mi se desilo u par navrata prijašnjih godina i to obično pri kraju treninga kad bi se malo opustio . 

Okupili bi se oko 7:30 i polako krenuli . Temperatura bi već bila oko 28 stupnja , ali je u hladovini  sasvim ugodno . Kad kažem ugodno mislim za šetnju . Kad bi krenuli sa trčanjem taj osjećaj ugode bi se ubrzo rasplinuo , kao da ga nikad nije ni bilo . Pogotovo za vrijeme južine kad bi sparina bila na vrhuncu . Krenuli bi lagano i čavrljali usput o svemu i svačemu . Koraci teški , neusklađeni kao da nikad nisam trčao . Poput starog dizelaša čiji klipovi klopoću dok se dobro ne podmažu tako je i meni na početku . Ubrzo sve sjeda na svoje mjesto , korak postaje lagan i trčanje ugodno . Sve super , sve pet .  Lagano ubrzavam do svog uobičajenog tempa za dužine i stižem do polovine staze od 5 km . Počinje biti sve toplije . Osjećam da mi je dres skroz mokar od silne vlage u zraku . Skrećem nizbrdo po šumskom putu razlokanom još od proljetnih kiša . Tu se mora biti posebno oprezan jer jedan krivi korak može dovesti do prilično bolnog pada . I dok tako trčim kao po jajima , osjećam znoj kako klizi po čelu , prelazi s unutrašnje strane naočala i završava svoj put ravno u oko . Peče . Stiščem kapke i pokušavam žmirkajući na drugo oko nastaviti dalje . Ubrzo znoj kapne i u drugo oko . Nema druge nego poput žmigavca otvarat i zatvarat oči u trku  kojih desetak metara dok  peckanje ne prestane . Sad kad je i to prošlo nastavljam dalje . Nakon nekih desetak kilometara stajem piti . Na meni je sve mokro . Skidam dres i nastavljam dalje . Ovako gol do pojasa sasvim je ugodno trčati . Nakon okrijepe i tempo je opet živnuo . Normalno , ta ugoda ne traje dugo i već negdje na sredini trećeg kruga toplina opet dolazi do izražaja . Sad se već treba dobro potruditi za zadržat zadani tempo . Opet kratka pauza za popit malo tekućine i krećemo u zadnji krug . Sad  već prilično osejećam umor . Tempo je malo pao , a meni je sve teže održavati ga . Sad mi već sve počinje smetati . Toplo je za popizditi , od sparine se sve teže diše , a noge su otežale taman prije zadnje uzbrdice od kilometra . Zadnja uzbrdica . Na početku uzbrdice Igor dobacuje " Kipchoge , sad se lomi utrka " , a ja u sebi pomislim " jebeš Kipchogea , kad će kraj ? " Noge idu po inerciji . Udišem zrak otvorenih ustiju , ali i on je topao . Zrikanje zrikavaca mi lagano para mozak . TIŠINAAA ( rekao sam da mi sad sve smeta ) . PUF , PUF , PANT, PANT... ( tko je čitao Alan Forda će shvatiti ) . Nekako se dogegam do kraja uzbrdice , otrčim lagano još malo da zaokružim zadanu dužinu i gotovo . Polako dolazim do zraka , a znoj mi izbija nenormalno iz svake pore na tijelu . Dok spijam zadnje kapi izotonika preplavljuje me osjećaj zadovoljstva . Ne znam jeli to zakašnjelo djelovanje endorfina nakon trčanja ili tek olakšanje jer je gotovo ( kao Mujo koji je kupio dva broja manje cipele , jer je neopisivo dobar osjećaj kad ih skine ) . To bi ukratko bio opis ljetnih treninga i utrka , te zbog čega ih nastojim izbijeć . Ipak za Suboticu vrijedi i to odraditi .

   

Trčanje u doba korone 2.dio

     Sad kad je opet probijen led , možemo nastavit . 

  Dakle stali smo kod prošlog ljeta kad se gužva u šumi razrijedila i kad se opet moglo normalno trenirati . E sad , to trenirati treba uzet sa priličnom rezervom . Naime , uslijed nedostatka motivacije u vidu priprema za neko takmičenje cijelo ljeto je proteklo u laganom trčkaranju . Obzirom da su zatvorili sve sportske objekte , jedino mjesto za odvijanje nekih sportskih aktivnosti ostala je priroda u vlastitom angažmanu . Iz kluba nije bilo ni traga ni glasa , pa se tako skupila mala grupica koja se cijelo ljeto uredno tri puta tjedno okupljala u šumi te  lagano trčkarala i vježbala . Kad kažem lagano , ponekad je to zbilja bilo laganini uz ugodnu čakulu , ali ono što je najbitnije je da se nije  stalo . Nisu nas mogle zaustavit ni vrućine , ni kiše , ni zima , pa neće valjda ni nekakva korona . Treba se samo prilagodit novonastalim okolnostima ili bolje rečeno "novonormalnim" okolnostima i život ide dalje . Inače ovaj izraz "novonormalno " mi jako ide na živce .

 I tako je prošla još jedna godina u isčekivanju kraja pandemije. Nakon turističke sezone buknuo je drugi val , pa nakon njega treći val , pa četvrti i evo sad se očekuje opet neki novi . Nikad kraja  . Ljudska vrsta se ipak pokazala prilično žilava . Nakon  početne histerije i straha , ljudi su se prilagodili i život ipak teče nekako dalje . Ili barem daje takav dojam . I kao što često biva u kriznim situacijama , neke  veze i prijateljstva ojačaju , a neke  pucaju ili se jednostavno udalje . Tako sam i ja nakon dosta premišljanja odlučio izaći iz kluba i nastavit svojim putem . Ostaju mi lijepe uspomene na protekle godine , stečena prijateljstva i novi izazovi .

Trčanje u doba korone 1.dio

    Prošlo je gotovo dva mjeseca od zadnjeg posta . Tada sam bio krenuo sa trčanjem u Šijanskoj šumi da bi se sklonio sa javnih površina i nepotrebnih rasprava sa policijom zbog prerevnog tumačenja mjera opreza u vezi korone . Moja nadanja da ću u miru uživati po pustim šumskim stazama raspršila su se već na samom ulazu kod parkinga . Toliko auta još nisam nikad zatekao na tom mjestu . Kao da je cijeli grad zbrisao u šumu . I staro i mlado , sa štapovima , bez štapova , psi na uzici i psi bez uzice . Iza svakog grma netko izvire , tako da stalno moraš nekog izbjegavati po uskim šumskim stazama . Pa ti sad trči . I tako je to trajalo do početka turističke sezone , kad je naš vrli stožer objavio da smo izašli iz pandemije . Mjere su popustile i u šumi je opet zavladao mir . Sad se opet moglo trčati bezbrižno . Obzirom da su sva takmičenja otkazana nije više bilo potrebe za nikakvim programima , pripremama itd. Nastupilo je vrijeme trčanja bez opterećenja , čisto za održavanje kondicije i mentalnog zdravlja . Pogotovo ovo zadnje . Trebalo je pročistit mozak od silnih nepoznanica i promjena koje su nas zaskočile sa tom koronom .

   Ovaj post je čekao kao skica više od godinu dana . Stalno je bilo sutra ću , sutra ću i tako unedogled. Jednostavno mi se nije pisalo .

Zlatni kavez

      Tri tjedna su prošla od zadnjeg posta , a život nam se u međuvremenu izmijenio skroz na skroz  . Ova trakavica sa corona-virusom je poprimila gotovo apokaliptične razmjere . Situacija se mijenja drastično gotovo svakodnevno . I dok smo tada još raspravljali o tome jesu li "Wings for life " prerano otkazani , samo par dana kasnije kao nešto najnormalnije smo primili vijest da se olimpijske igre odgađaju za iduću godinu . Predviđanja da će epidemija biti kratkog trajanja pokazala su se pogrešna . Još se ni ne nazire vrhunac širenja virusa , a kamoli kraj .
    Već tri tjedna radim od kuće . Nekako u isto vrijeme je stupilo na snagu ograničenje kretanja po javnim površinama , tako da praktično izlazim samo ako treba do trgovine . Planirao sam napraviti dvotjednu pauzu od trčanja u petom mjesecu , ali s obzirom na razvoj situacije pauzu sam započeo odmah . Prvi tjedan kod kuće je bio prilično šizoidan . Trebalo je proć par dana da se uopće naviknem  na ograničeno kretanje , mjere zaštite na svakom koraku i neizvjesnost . Rad preko računala kod kuće je  zahtijevao dosta uhodavanja i živaca dok nije napokon krenuo donekle normalnim tokom . Da stvar bude još gora pobrinula se bura . Tjedan dana je puhala divljački tako da nisam praktički izlazio ni u dvorište .  Osjećao sam se kao gardelin u zlatnom kavezu  . Nedostajala mi je čak i najobičnija dnevna šetnja do ureda i nazad , a o trčanju da ne govorim .
    Nakon tog prvog tjedna malo po malo sam se počeo navikavati na trenutno stanje . Bura je napokon stala pa sam mogao popodne malo se zabavljati po vrtu . Noge bi protegao malo berući šparuge ili šetajuči Neru po šumi. Od trčanja još ništa , ali  sam opet krunuo sa vježbama za jačanje trupa . Po cijele dane sijedim pred računalom i bez vježbanja mislim da bi ubrzo imao opet problema sa leđima . Uglavnom tako je prošao i drugi tjedan . Sad sam mogao opet počet sa trčanjem . Problem je kako i gdje . Stadion je zatvoren . Nisu dozvoljena okupljanja na javnom mjestu , pa policija zna upozoravati i tjerati . Kako mi se neda dolaziti u neugodne situacije , prvih par dana bi na brzinu pred mrak istrčao malo pustim ulicama po periferiji grada . Zbog stalnog  zagledavanja da ne naletim na policiju osjećao sam se kao ilegalac za vrijeme okupacije . Zbog toga sam kao i moj stari četrdeset i treće krenuo u šumu . A di ćeš bolje nego u Šijani . Bezbroj staza gdje možeš opušteno trčati do mile volje  i bar na trenutak zaboraviti na zbilju i život u zlatnom kavezu .

A šta da radim

      Sad je i potvrđeno . Otkazane su obje utrke na koje sam planirao trčati ovog proljeća . Ustvari  " Wings for life " je otkazan , dok je  " Istrski maraton "  prebacio  termin održavanja na 11.10. Nadam se da će do tad ovaj jebeni virus ostat samo ružna uspomena . Uglavnom datum je idealan za trening trčanje prateći  Miru na njenom prvom polumaratonu . Time si ispunjavam želju da joj budem podrška na njenom debiju  , a bez da žalim za nekim ganjanjem rezultata . Dva je tjedna do ljubljanskog maratona  i lagano trčanje mi savršeno odgovara .
     Uglavnom sad imam i popunjen kalendar što se trčanja tiče do kraja godine . Plitvice ću ove godine preskočiti , kako bi  mogao na vrijeme početi sa pripremama za kraj ljeta i jesen . Dakle 30.08. polumaraton u Subotici , 11.10. polumaraton u Ankaranu i 25.10. najvjerojatnije maraton u Ljubljani .
     I sad ostaje pitanje iz naslova . Šta raditi sljedeća dva mjeseca . Nema utrka i svi programi treninga padaju u vodu . U nedostatku stimulansa za jačim treninzima , ostaje nam trčanje za gušt . Opušteno  , nesputano , laganini . U dobrom društvu uz ugodan tempo i malo čakule , čista uživancija . Trebalo bi iskoristiti i za istraživanje novih terena za trening , možda i malo dalje od samog grada . Nedjeljom bi se mogao uklopiti neki kratki izletić do neke lijepe staze u prirodi , čisto malo za promjenu . Aktivno , a opet opušteno . Nešto ćemo već smisliti .

    Naslov posta ( u nedostatku inspiracije ) je po pjesmi grupe Azra " A šta da radim "sa njihove prve singl ploče iz 1979 . godine .

Puste želje

    Svakim danom koji prolazi sve su veći izgledi da će mi svi planovi u vezi proljetnih takmičenja pasti u vodu . Izgleda da mi jednostavno nisu suđeni . Prošle godine zbog ozljede i viroze mi je otpao zagrebački proljetni polumaraton za koji sam se spremao sa velikim očekivanjima . Ove godine sve je opet teklo idealno do ozljede . Nakon punih četiri tjedna lakšeg treninga na kraju ipak odustajem od ganjanja rezultata . Ozljeda još nije skroz prošla i smeta taman toliko da ne mogu trčati punom snagom . Uostalom forma je toliko pala da nema smisla ni pokušavati . I taman kad sam definitivno odlučio pratiti Miru u njenom prvom polumaratonu opet problemi . Ovog puta je za rušenje planova zaslužna pojava korona-virusa . Ono što je na početku izgledalo kao lokalna epidemija tamo negdje daleko , odjednom je preraslo u globalnu pandemiju . Glavno žarište je tu blizu nas , a vrhunac i kraj se ni ne naziru još . Mjere za suzbijanje zaraze su sve strože . Zatvaraju se granice , škole , vrtići , uvode se mjere izolacije i karantene .Ograničava se kretanje , otkazuju sve manifestacije i zabranjuju se masovni skupovi . Kao u nekom filmu znanstvene fantastike . U takvom ozračju sve je izvjesnije da se stanje neće tako skoro smiriti i da će najvjerojetnije otkazati Istrski maraton , a možda čak i Wings for life . Dakle sve moguće varijante  planova ostaju i ovog proljeća samo puste želje .