Ljeto

      Nakon plitvičkog polumaratona uzeo sam si tjedan dana pauze od treninga i krenuo sastavljati plan priprema za jesen . Obično bi za šprancu uzeo Runningdidov plan priprema koji je još davno sastavio za klub i prilagođavao ga svojim potrebama , ali ovaj puta je slučaj bio ipak malo složeniji . Naime ove godine sam odlučio trčati polumaraton u Subotici koji je po terminu točno na polovici priprema za Ljubljanu . Datum 01.09. je termin koji bi za bilo koju utrku jednostavno preskočio . Ne volim trčati po velikim vrućinama , a drugi razlog je Ljubljana  . To mi je glavni cilj za jesen i tome je sve podređeno . Međutim ovaj put sam napravio izuzetak i to iz sasvim praktičnog razloga . Ženina sestra živi u Bajmoku , mjestu dvadesetak kilometara udaljenom od Subotice . Ima već skoro deset godina od kad smo ih zadnji put posjetili i unatoč stalnim pozivima nikako da se odlučimo na put . Stalno nešto iskrsne . Ili posao , ili unuci ili nešto treće uglavnom stalno sam odgađao put . I tako je bilo sve do prošle godine  kad sam vidio raspis za 2.subotički polumaraton . To me je odmah potaklo na razne kombinacije , koje međutim prošle godine nismo stigli ostvarili . Ove godine sam sve isplanirao na vrijeme . Kunjada i muž dolaze avionom kod nas na more ,  vraćaju se sa nama autom natrag , a ja i Mira nastupamo na utrci . Dvije muhe jednim udarcem . Dodatno su me ohrabrile lijepe i pozitivne ocjene za prošlogodišnju organizaciju utrke . Uglavnom da se nebi opet nešto premišljao , još prije Plitvica sam uplatio startninu za sebe i Miru . Sad nema više natrag . Ostalo je samo za posložit neki suvisli plan priprema . Zamisao je bila da u Subotici otrčim polumaraton , a u Ljubljani maraton . Do Subotice je bilo dva mjeseca za pripreme , što je prekratko ako bi krenuo od nule . Zato sam nakon Plitvica imao samo tjedan dana pauze , te sam  računao da ću malo ubrzanim pripremama uspijet uhvatit dosta dobru formu za polumaraton . Nakon toga bi mi ostalo dva mjeseca priprema za maraton . Malo nategnuto , ali ostvarivo kad bi sve išlo kao po špagi . To se naravno rijetko događa , pa tako i ovog puta . Čim sam krenuo sa raznim kombinacijama počeli su i kompromisi , a onda se sve razvodni . Ovog ljeta smo još čuvali unuke od starije kćerke da se nebi vucarali po dežurnim grupama u vrtiću i tako smo si drastično smanjili količinu slobodnog vremena . Sve su dodatno otežavale  nenormalno visoke temperature . Ni u šumi nije bilo lako trenirati , a kamoli na stadionu . Kako sam ovog ljeta puno vremena provodio na moru u vodi sa djecom ili plivajući , navečer sam na treningu bio prilično ispuhan . Uglavnom plan priprema je bio prilično poremećen , a naročito se to odrazilo na treninge dužine koji nisu prelazili 24 km . Zbog toga sam vrlo brzo odustao od planiranog maratona u Ljubljani i prijavio polumaraton . Ali prije toga je ostao za odraditi polumaraton u Subotici koji bi trebao pokazati koliko sam se unatoč svemu uspio spremiti .
    

Povratak

    Kad sam maloprije sjeo i pročitao što sam napisao u zadnjem postu , ostao sam iznenađen koliko je vremena prošlo od tada . Čitavih šest mjeseci nisam napisao ni slova . Istini za volju dogodilo se  za to vrijeme svašta i bilo bi materijala za pregršt postova , ali  jednostavno nisam bio nešto baš pri volji za pisanje . U vrijeme pisanja zadnjeg posta kriza u firmi je dostigla svoj vrhunac i postalo je  jasno da od spasa neće biti ništa . Ok , stečaj i gotovo . Ni prva , ni zadnja firma kojoj se to dogodilo , ali način na koji se to provelo je sramotan . Nisam tip koji pada u depresije ili slična stanja , ali sigurno je i to utjecalo na nedostatak inspiracije za pisanje . Ono što mi je između ostalog pomoglo da izbacim sve negativnosti iz glave u tim trenucima je upravo trčanje .                                                       Opet sam krenuo sa jačim treninzima i odlučio nastupiti na plitvičkom polumaratonu za kojeg sam se do tada dvoumio oko nastupa . Nije bilo više vremena za neke ozbiljnije pripreme , pa sam odlučio improvizirati i uhvatit čim bolju formu u ono malo tjedana što je ostalo do utrke . I pored svog truda dan utrke sam dočekao daleko od potrebne forme za jednu tako zahtjevnu stazu kao što je plitvička . Još u subotu kad sam pratio Miru na njenoj utrci od 5 km nisam bio načistu kako krenuti sutradan na polumaraton . Otrčati kao malo jači trening ili krenuti uobičajeno pa šta bude . Pucanj na startu je riješio sve dileme. Idemo spoznati svoje trenutačne granice i gotovo . Nizbrdicu od preko osam kilometara sam proletio i pored toga što sam pokušavao sačuvat čim više snage za teške uzbrdice koje slijede . Normalno ubrzo je to došlo na naplatu . Nakon dva kilometara uzbrdice koraci su otežali , zraka sve više falilo , a kao bonus je uletio i bodac u predjelu ošita zbog kojeg sam stao i prohodao dvadesetak metara dvoumeći se oko odustajanja . Srećom prilično sam tvrdoglav i nikakvo odustajanje nije dolazilo u obzir . Pogled na mnoštvo koje je prohodalo oko mene mi je dalo podstreka da krenem dalje . Malo po malo i bodac se povukao , a ja sam opet sve lakše trčao . Kad  je staza zašla u duboku hladovinu ni uzbrdica više nije toliko smetala , pa sam uspio postići sasvim pristojan ritam trčanja. Grabio sam uzbrdo i svako toliko prestigao nekog  , a najveći podstrek da izdržim mi je bio kad sam na najstrmijem dijelu staze prešao fra Tomu za kojeg znam da je bolji trkač od mene . Ali ne danas , jupiiii . Još veće iznenađenje je bio rezultat koji sam postigao . Bio je gotovo isti kao prije dvije godine kad sam otrčao potpuno spreman , što ipak pokazuje na određeni napredak u mom trčanju . Nakon silnog razočaranja zbog ozljede i svega što je slijedilo , bar malo zadovoljstva ove godine što se trčanja tiče . A sad malo odmora i novi početak sa pripremama za polumaratone u Subotici i Ljubljani .Kako je bilo u Subotici u idućem postu .

Olakšanje

   Kad sam nakon trotjednog laganog trčkaranja pokušavajući sanirati ozljedu napokon odustao od utrke u Zagrebu bio sam prilično razočaran .Baš sam se bio napalio na taj polumaraton . Sve je izgledalo super do ozljede , te bio sam uvjeren da bi  mogao poboljšati svoj osobni rekord i približiti se granici od 1:40 . Uz to sam planirao i ugodan vikend uz druženje sa kumovima u Zagrebu . Sad sam odustao i od puta . Jbg. ne ide na silu . Ozljeda je bilo i bit će . Treba se prilagodit tome i izvuć najbolje i iz takvih situacija . Prvobitno razočaranje sam ubrzo zamijenio osjećajem velikog olakšanja . Oslobođen rutine provođenja zacrtanog programa priprema , na treninge sam krenuo kako sam i započeo sa trčanjem . Opušteno i nesputano . Momentalno mi je jedini cilj saniranje ozljede kako treba i uživanje u trčanju bez plana . Instinktivno , kako mi pukne i ovisno o trenutnom raspoloženju . Od utrka sam odustao do jeseni . Eventualno ću otići na Plitvički maraton , ali to će više biti izlet i druženje . Nakon toga kreću opet ozbiljnije pripreme za jesen i Ljubljanski maraton . I'll be back .

Crna mačka 2

     A sve se činilo idilično . Kilometri su se nizali sve lakše , forma sve bolja , a čak je nestao i osjećaj koji me dugo pratio da kasnim desetak dana sa pripremama . Nakon što sam i laganu virozu prošao bez ikakvih posljedica gotovo sam bio siguran da ću napokon uspjeti odraditi zimske pripreme do kraja i potpuno spreman otrčati zagrebački proljetni polumaraton . Uljuljan u tom naletu samozadovoljstva uplatio sam startninu za sebe i Miru puno ranije od planiranog . Poslije se pokazalo da je to bilo  prilično glupo jer sam imao još gotovo mjesec dana vremena za uplatit po povoljnijoj cijeni . Uglavnom sad je na scenu stupila po drugi puta crna mačka ( naravno figurativno ) . Ili da lakše objasnim , kao kad sanjaš lijepi san pa te na najboljem dijelu nešto probudi .
   Odrađivao sam lakši tjedan pred udarnim  djelom priprema . Tog četvrtka sam odradio 5 puta 1200 metara sa pauzama od minute  i sve je prošlo u najboljem redu  . Stao sam popit malo tekućine i krenuo lagano sa hlađenjem kad sam osjetio zatezanje zadnje lože u lijevoj nozi uz laganu tupu bol u butini . Uvjeren da je to samo prolazno nisam se previše zamarao sa time , ali već iduće jutro se raspoloženje promijenilo . Bolilo je i kod hodanja i tako nekoliko dana . Nakon toga se bol javljala samo prilikom malo ozbiljnijeg trčanja , ali nikako da prođe skroz .Dva tjedna sam uglavnom trčkarao lagano nadajući se da će bol proć i da ću se ipak nekako uspijeti  pripremiti za utrku , ali bezuspješno . Sto puta sam prepravljao program priprema , dok me u trećem tjednu nakon ozljede nije potrefila i bol u grlu i prsima praćena temperaturom .Tad sam napokon prelomio i definitivno odustao od utrke . Nema smisla forsirati  kad ne ide . Očito mi taj Zagreb nije bio suđen .

Crna mačka

    Pojedinci često znaju uzroke za nezgode koje im se dogode potražiti u raznoraznim  praznovjernim vjerovanjima , nadnaravnim silama itd  .  Jedno takvo vjerovanje je i da crna mačka koja ti prođe preko puta kojim ideš donosi nesreću .
   U nedjelju sam zbog planiranog odlaska u ribolov izokrenuo svoj uobičajeni nedjeljni raspored treninga . Obično se dobro naspavam , doručkujem i oko 11 sati kad se hrana slegne , krenem otrčati svoj trening dužine . Ovog puta sam već oko 8 sati na zaobilaznici grabio prema Verudeli . Obzirom na prilično intenzivne treninge tokom tjedna u trening dužine sam krenuo sa namjerom da ga otrčim u nešto umjerenijem tempu oko 5:30 .Tako je i bilo prvih deset kilometara dok nisam sreo Dražena i nastavio sa njim sljedećih deset . Iako smo se dogovorili da ćemo se držati mog planiranog tempa , ubrzo smo malo po malo došli na oko 5:10 minuta po kilometru i tako otrčali do kraja . Uglavnom treningom sam bio jako zadovoljan . Još jednom sam se uvjerio da je puno lakše održavati brži tempo trčeći u društvu nego sam .
   A sad da se vratim na crnu mačku . Negdje oko osmog kilometra dok sam ulovio zalet na nizbrdici pored hotela Park u jednom trenutku jedna crna mačka mi je pretrčala cestu . Dobro raspoložen u zajebanciji sam pljucnuo preko ramena i sa smješkom smišljao raznorazne nezgode koje bi mi se mogle dogoditi na treningu . Normalno nije se dogodilo ništa , naprotiv trening je bio vrlo uspješan . Kad sam stigao doma na brzinu sam jeo i krenuo se spremati za ribolov . Kako sam sve radio u žurbi , normalno zaboravio sam na ješku i vraćao se doma po nju . Kad sam napokon sve uzeo dok sam čekao prijatelja da prođe po mene nespretno sam odložio štap za pecanje koji je pao i slomio vrh . Zbog toga sam morao pecati iz ruke i kriviti se na brodu hvatajući najpovoljniji položaj . Kako je bilo prilično hladno ubrzo sam posegnuo za ruksakom i uvidio da sam zaboravio uzeti topli prsluk , tako da sam navukao prehladu . Da sve bude još gore ni riba nije nešto naročito grizla . U šali sam spomenuo crnu mačku i dobro nasmijao prijatelje . Normalno da ne vjerujem u crne mačke i slične gluposti . Da sam malo bolje isplanirao vrijeme sve bi stigao bez žurbe i nezgoda koje su uslijedile . Uostalom ni ta mačka nije bila baš crna , već siva .
  
 

2018

    Evo istekla je i 2018. godina . Zadnji trening je odrađen i može se podvuć crta što se tiče kilometraže . Malo mi je glupo jer se ne poklapa sa krajem nekog ciklusa priprema ili utrka , ali nekako se najlakše zbraja i prati . Tako sam 2017. godine imao istrčanih 2050 km i po planu sam u 2018. godini trebao istrčati malo više . Međutim kako rjetko kad sve ide kako si zamislimo , tako je i taj plan zbog viroze i drugih nekih sitnica pao u vodu . Kad sam sve zbrojio ispalo je točno 2018 kilometara . Isprva nisam ni skužio podudarnost sa kalendarskom godinom koja je upravo istekla . Uglavnom dosta bizarna slučajnost .
   Za ovu godinu mislim ipak istrčati dosta više , a za kasnije nikad se nezna . Nebih imao ništa protiv da npr. 2060. godine istrčim 2060 kilometara . Ako se potrefi častim sve na stadionu pivom i slanim kiflicama .
  P.S. Puno zdravlja i sreće te lake noge u 2019. godini !
 

Prava mjera

   Kao za sve u životu tako je i za trčanje potrebno naći pravu mjeru da bi ono bilo uspješno i ispunilo nas zadovoljstvom . To često nije baš lako i svaki će trkač imati neku svoju teoriju koje se drži i koju smatra jedino ispravnom . Naravno tu ne mislim na profesionalce , već na rekreativne trkače  .
    Kod rekreativaca najlakše je onima koji trča isključivo iz zdravstvenih ili estetskih razloga kao npr. održavanje linije , kondicije , rasterećenje od stresa i slično . Ne trebaju im posebni programi i nije im toliko važna kilometraža ni intenzitet trčanja koliko činjenica da su u pokretu i na svježem zraku . Ne zanimaju ih natjecanja , plasmani ni postignuta vremena .
   Za razliku od njih postoje rekreativci ( tu ubrajam i sebe ) koji osim gore navedenih razloga za trčanje posjeduju i određeni natjecateljski poriv . Naravno nemaju svi iste predispozicije ni ambicije što se trčanja tiče . Uzak krug trkača može računati na pobjede na raznim  takmičenja , dok je ostalima izazov nadmetanje sa trkačima podjednakih mogućnosti ili istrčavanje nekog priželjkivanog vremena . Uglavnom svako si nađe neki cilj koji ga tjera da istražuje granice svojih mogućnosti i za to naporno trenira . Pri tome  nije lako odrediti pravu mjeru koja  mu treba omogućiti da dostigne onaj svoj maksimum u datom trenutku , a da pritom izbjegne moguće ozljede .Mnogo je tu faktora o kojima to ovisi , a jedan od glavnih su sigurno godine . Netko će reći da godine nisu važne , ali to nije baš tako . Sigurno nisu važne kad je glava u pitanju tj. karakter  , ali kad su u pitanju kosti , mišići , ligamenti itd. godine sigurno igraju veliku ulogu . Naravno od pojedinca do pojedinca razlike mogu biti velike. Ipak mislim da je istrošenost tijela prosječnog šesdesetogodišnjaka puno izraženija nego kod nekog prosječnog tridesetogodišnjaka . Samim time mu je i vrijeme potrebno za oporavak nakon određenog napora veće .Da puno ne filozofiram uzet ću sebe za primjer .
    Prije par mjeseci utrčao sam u šesdesetu ( doslovno , naime na rođendan sam trčao polumaraton u Ljubljani ) i po mom subjektivnom mišljenju sasvim dobro se nosim sa svojim godinama . Prije nekih pet godina počeo sam rekreativno trčati , a prije četiri sam imao laparaskopski zahvat na desnom koljenu zbog problema sa meniskusom . Gotovo cijelu godinu nakon zahvata osjećao sam laganu tupu bol pri malo većem opterećenju , dok napokon nije bol sasvim nestala . Primijetio sam da mi naročito smetaju oštri šprintevi , tako da ih od tada izbjegavam . Prvi polumaraton sam istrčao godinu dana nakon samog zahvata ( 1:46:51 Ljubljana ) , a godinu nakon toga i svoj prvi maraton ( 4:08:09 Ljubljana ) . To su mi postali neki orijentiri prema kojima sam si postavio buduće ciljeve u trčanju . Runningdidove klupske programe priprema prilagodio sam prema svojim trenutačnim mogućnostima i tako se pripremao zadnje dvije godine . Kako bi što više odmarao koljeno tjedno uglavnom imam tri jača treninga . Eventualno ubacim još jedan lagani tu i tamo . Tako sam počeo dok sam još osjećao lagano bol te nastavio sve do danas . Što se zimskih priprema tiče teško je nešto konkretno zaključiti jer ih zbog raznih viroza ili izuzetno lošeg vremena gotovo nikad ne odradim kako je planirano do kraja . Zato ću se osvrnuti na ljetne pripreme . Kao glavni cilj si uvijek postavim utrku u Ljublajni koja se održava  zadnje nedjelje u  listopadu .
   Prošle godine mi je cilj bio otrčati maraton ispod četiri sata . Pripremao sam se 20 tjedana i za to vrijeme pretrčao 915 km , za prosjek od 46 km tjedno . Od toga sam 10 tjedana imao po četiri treninga  , a ostalo po tri treninga tjedno . Najveća tjedna kilometraža mi je iznosila 62 km u vrhuncu priprema . Što se tiče treninga dužine ,16 su bila preko 20 km , od toga 6 preko 30 km ( najviše 34 km ) . Na osnovu tih  priprema uspio sam otrčati dosta ujednačenu utrku , sa tek blagim padom tokom zadnjih 5-6 km . Vrijeme 3:48:41 je bilo i iznad svih mojih očekivanja .
   Ove godine sam si zacrtao poboljšat vrijeme na polumaratonu . Zimske pripreme nisam odradio kako sam planirao zbog viroze i na polumaraton u Izolu sam otišao bez nekih velikih očekivanja . Međutim dosta zahtjevnu stazu sam otrčao iznenađujuće dobro za 1:44:04 i pun elana sastavio plan za Ljubljanu .
Pripreme su opet trajale 20 tjedana . Otrčao sam ukupno 821 km , za prosjek od 41 km tjedno . 14 tjedana sam odradio po 3 treninga , a 6 tjedana po 4 treninga tjedno . Najveća kilometraža tjedno je iznosila 54 km na vrhuncu priprema . Istrčao sam 12 dužina preko 20 km , najviše 24 km . Utrku sam po otežanim uvjetima zbog kiše otrčao za 1:43:00 što me samo donekle zadovoljilo , jer mislim da sam bio spreman za 1-2 minute bolje vrijeme .
   Nakon svega što zaključiti ? Pripreme sam uspio odraditi do kraja bez ozljeda , otrčao sam sve isplanirano i na kraju sam se osjećao spreman i pun samopouzdanja . Valja naglasiti da sam svaki četvrti tjedan odradio lakše kako bi se dodatno odmorio .E sad , da li bi efekt bio puno bolji da sam tjedno otrčao još 10-20 km više veliko je pitanje .Možda bi bio još spremniji , a možda bi zaradio neku ozljedu . Ovime sam zadovoljan i sigurno mi nije žao što nisam više forsirao . Uostalom ovako mi je ostalo više vremena za sve ostalo u životu . I sad nakon svega , ciljevi su se opet promijenili . Letvica se povisila i sad ciljam polumaraton otrčat brže od 1:43 ( svaka mala te rine naprijed , a  crvena krpa je ispod 1:40 ) , a maraton ispod 3:45 . Izgleda kao mali pomak , ali treba i za to dosta truda . Sa dosadašnjim treningom mislim da sam došao blizu plafona i vrijeme je da se nešto promijeni ako želim napredovati . Pojačati intenzitet dosadašnjih treninga , povećati kilometražu sa dodatnim danom trčanja i koliko , pitanje je sad .